Brkljačić se istaknuo kao pjesnik, no već letimičnim čitanjem njegove poezije bilo je moguće uočiti evidentan autorov prozni kapacitet; njegove su pjesme narativno dobro organizirane i nisu slijepe, što je, na koncu, osobina i njegove proze. Brkljačić ima fino oko za socijalu te meko srce – njegove su simpatije na strani slabijih, redovito. Jednako kao što mu je poezija nagnuta ka prozi, tako i njegova proza svojom suzdržanom retorikom zapravo tendira strogosti znanoj nam iz lirike – on je pisac koji izbjegava razmetanje riječima, ne razbacuje se njima, nego ih, da upotrijebimo izraz Danila Kiša, “trijebi kao gamad”. Recentni, a vjerojatno i svaki drugi moment, hrvatske književnosti obično preplavljuju autori skloni kič baroku, nizanju pridjeva, kočoperenju slikama i metaforama. Brkljačić nije od te fele, njemu je riječ, pa makar ona bila i prosta, ipak svetinja te njome ekonomizira. Ne poteži riječ uzalud, u njega bi tako zvučala parafraza čuvene religijske zapovijedi. Druga važna stvar kod Brkljačića je njegov sluh za recentno socijalno stanje, odnosno za onaj njegov dio koji je, iako je Hrvat, ovaj kao i sve ostale ratove – izgubio. Njegovi su junaci toksinirani, razvaljeni, na pragu umobolničkih ustanova. Kod njega se pije, puši i narkotizira doslovno punom parom. Svi su poluzaposleni, puluočajni, u poluvezama, na poluplaćama, na polusocijalnom osiguranju. Narator piše, ali imate osjećaj da od svega toga neće biti ništa. Hrvatskom čitatelju ovakav je antijunak poznat iz bitničke i postbitničke književnosti, a njegova literarna opstojnost izvanredan je lakmus papir upravo za spomenuti društveno propitkujući sloj Brkljačićeva pisma. Dječja igra po kojoj je ovaj kratki roman dobio ime, zujke, gdje jedan igrač stoji okrenut leđima i čeka udarac pa onda mora pogoditi udarača, simbolizira njihov položaj u odnosu na stvari koje bi trebale biti obične: plaću, smještaj, emocionalnu sređenost. Oni bi voljeli, ali čemu; pili bi, ali kako; radili bi, no ne kao zadnja marva. Pobjednici, naš prekrasni povlašteni sloj, oni pravi Hrvati, međutim, ne misle tako – gorka slovenska poslovica “ti gospodin, ja gospodin, a tko će krave pasti”, i njihov puritanski odnos prema radu najpreciznije očitava dubinu licemjerja koje određuje kvalitetu života u Hrvatskoj. Ukratko, Brkljačić je pisac koji vas ne ostavlja ravnodušnima, ne samo jer je odjenuo ruho Robina Hooda da bi krao bogatima i davao siromašnima, nego jer je sablazan njegovih slika s izložbe provedena strogim literarnim načelima, s time što kod njega nema nikakvog paraliterarnog Sherwooda iza kojega se često krije puki nedostatak ideja: njegov Robin, da se tako izrazimo, svoju je bit pronašao u suzdržavanju od kenjaže. Vrlo, vrlo ugodno iznenađenje, od vrste na kakvu nas je ovaj pisac, a to je najzanimljivije u ovoj priči, već navikao.

Dario Grgić