Kad piše o ovim prostorima pjesme Vlade Bulića su opasne, kad piše o ljubavi onda su zamalo ljubavne, ali uglavnom piše ni o čemu, kao da to „ništa“ vidi gdje god pogleda. Oboružajte se psihofarmacima, stimulansima, alkoholom i THC-om, jer vam nakon ovoga neće biti lako promatrati život istim očima…

Rujana Jeger

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

100 komada Vlade Bulića čini jedan ubitačni „stometarski“ niz prepoznatljivo urbanoidnih prizora čija je poetska vrijednost u sasvim osobitom kutu iz kojeg autor kibicira stvarnost. A to je voajerizam u svojoj rezigniranoj inačici. Takav demoralizirani subjekt nema volje ni za kakvim angažmanom, pa čak i kada se odluči uključiti, njegova misija traje tek toliko koliko je potrebno da se podcrta logika nemoći i osipanja

Iako tematski osmišljena kao svojevrsna ispovijest u tri dijela, konstantu ove debitantske zbirke čini jedno stanje latentnog beda (možemo ga zvati i tranzicijskim bedom); stanje koje se očekivano obnavlja iz situacije u situaciju poput mutnog narkomanskog vremena između dva šuta.

100 komada zapravo je vrlo bizarni finalni proizvod čiji osnovni sirovinski sastav odgovara smjesi poratne depresije garnirane sintetičkim stimulansom, a pakovan kao „hard boiled devedesetih“.

Ono frapantno dojmljivo proizlazi iz odsutnosti ikakvog entuzijazma oko redefiniranja jednom uspostavljene gubitničke pozicije i u tom smislu 100 komada se može čitati i kao kritika potrošačkog & političkog konformizma koji dominira amorfnom masom hrvatske generacije P kao poker aparati ili T kao Thompson, svejedno.

Gordan Nuhanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mlado doba nesumnjivo inteligentnog subkulturnog junaka, sa svim obaveznim atribucijama u biološki pripadnom prtljagu, najčešće je doba – kao što se i očekuje – ironizacije kulture „roditeljskog svijeta“. Kao poželjni svjetonazorski antipod, generacijski sebično a tematski ogoljelo, izgrađuje se u načelu poluartikulirana ponuda „kulture kao konfrontacije“

Stoga, što god afirmativno napisao o Buliću, kao recimo, dobrom mladom autoru iz Splita, bit će dočekano s podsmjehom iz autorova zasad golemog agresivnog narcizma. Pa neka tako i bude. (Premda, dopustite, ja i dalje mislim kako Bulićeva zbirka stihova, uz svojedobnu zbirku Tatjane Gromače, jedna od najboljih prvih knjiga poezije zadnjih godina u nas.)

Branko Maleš