U stilu i tematici romana Agenti kulture nalazimo prepoznatljivog Gordana Nuhanovića: nepretenciozne rečenice i forma, uglavnom linearno ispripovijedana priča s ponekom reminiscencijom, izrazito ulaganje truda u psihološkom portretiranju likova – melankoličnih, poraženih žrtava tranzicije, tržišta, suvremenog doba i/ili vlastitih kriznih (ne nužno srednjih) godina. I dakako, mnogo pritajene, potisnute ironije, koja se protokom priče nakuplja negdje ispod, u pozadini, gdje buja i navire, ne bi li se svako toliko s „prelijevanjem čaše“ izravno manifestirala kao groteska, apsurd, karikatura. Nuhanović ima tu sposobnost da jednostavnim leksikom i preciznim, nimalo pretjeranim ili izobličenim opisom „stvarnosti“ raskrinka tu stvarnost kao u svojoj biti karikaturalni konstrukt, otužno smiješan sam po sebi. Postiže to već spomenutom (stvarnosnom, neorealističkom) profilacijom nekolicine likova, koji samom svojom pojavom i djelovanjem, često u provincijalnoj sredini, konstruiraju okvir gotovo gogoljevski karikaturalne zbilje. U Agentima kulture, kako i naslov daje naslutiti, uhvatio se pošasti književno-kulturnih festivala koji posljednjih dvadesetak godina preplavljuju kulturnu scenu, često kao platforme za samopromociju i izvlačenje sredstava, uz popratni, provincijalni dernek oblokavanja, „pjevanja i pucanja“. Likovi poput Sjetke, Lejdi, Martinija, Čunovića, Junga i drugih gotovo bi se mogli čitati „u ključu“, mada je to samo dojam: prije će biti da se radi o arhetipovima svojstvenim i sveprisutnim u malim kulturnim sredinama kakva je naša. Odatle ta začuđujuća, gotovo voajerska „stvarnosnost“ Nuhanovićeve proze – fikcionalno je, ali kao da gledamo reality. Drugim riječima – fabula se i može izmaštati, ali prostor, mentalitet, tržišne prilike, atmosfera… to je ono što priču čini živom.

Davor Ivankovac  

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U razvoju selektivnih oblika turizma, u posljednje vrijeme osobito kulturnoga turizma, vidljiva su u nas mnoga nesnalaženja, lutanja i improvizacije, ponekad s grotesknim posljedicama. Dvoje protagonista Nuhanovićeva romana, koji pokušavaju maloj, još sirovoj sredini dati dimenziju više, umjesto arkadijskog uživanja u simbiozi Prirode i Kulture osjećaju nelagodu i strah. Pisac je našao mnogo građe da, s jedne strane, pokaže kako pojedinci – politički moćnici, tajkuni, jalni ljudi, zlobnici – mijese zbilju prema svojim zamislima, i kako su te zamisli često apsurdne, a s druge strane, da upre prstom u zloćudna mjesta hrvatske kulture, ponajprije one festivalske: zavist, prepucavanja, negativnu ulogu medija, umišljene, napuhane veličine. Sve je to, naravno, presvučeno ironijom i groteskom, i to na raznim razinama počevši od riječi (npr. imena likova) preko pojedinih dijaloga i slika (predstava lokalne legende u izvedbi domaćih snaga) pa do opće zamisli romana. Zato je atmosfera Agenata kulture, uz zanimljive likove, izrazito uspjela.

Strahimir Primorac, Vijenac