Milko Valent, kultna osobnost nepostojećega hrvatskog undergrounda iliti alternativne scene (već i ova mogućnost nemogućeg dovoljno govori o njegovu statusu), sustavno je prešućivan posljednjih desetak godina (a ni prije nije mnogo bolje prolazio) pa čak ni upućeniji književni puk najvjerojatnije ne zna da je od 1992. i sramno ignorirane knjige Al-Gubbah (u kojoj je napokon uknjižena njegova legendarna incestuozno-kanibalska proza Nježna palisandrovina) do najnovijeg ostvarenja, romana Fatalne žene plaču na kamionima, objavio četiri knjige poezije, knjigu proza, pet radiodrama, knjigu dramskih tekstova i knjigu kazališnih kritika. Hrvatska književna kritika ponašala se kao da za Valenta nikad nije čula, a kamoli ga čitala. Stoga je bilo moguće da, primjerice, Nenad Rizvanović, jedan od pokretača FAK-a, mediokritetski slovenski roman nevažna imena i nevažna autora, a homoseksualne tematike, postavi kao uzor hrvatskoj književnoj sceni, jer da ona takoreći ne poznaje problematiku homoseksualizma, te da se (seksualna) prekoračenja Zorana Ferića doživljaju neviđenima ne samo u kontekstu hrvatske nego i svjetske književnosti, kao što je ustvrdio drugi važan fakovac, Kruno Lokotar.

Damir Radić, Vijenac