Album nije samo memoarsko štivo u kojem se preklapaju vrijeme pripovijedanja s vremenom prisjećanja na vlastitu prošlost nego i mnogo slojevitija proza u kojoj, istina vrlo stidljivo ali ipak, na površinu izlaze i neke, možda čak i važnije dimenzije. Prepuštajući pripovjedačku palicu i drugima koji se trebaju prisjetiti/opisati obiteljske fotografije, i pri tome puštajući „gostujuće“ pripovjedače da govore sami za sebe, Kirin iskušava i u svoj Album uvodi, ili u njemu simulira, jednu od metoda koje su se u konzerviranju ratnog iskustva pokazale najkompetentnijim – dokumentarizam i prenošenje iskaza drugih, autentičnih svjedoka, onih koji su bili ondje i tada, bez naknadnih intervencija. Kirinov Album, osim toga, mala je fenomenologija fotografije kao medija; popisivanje fotografija kao djelića obiteljskog vremena, što se ovdje čini bez predloška, iz distance i pozicije sjećanja, povod je promišljaju same biti fotografije, njezine uokvirenosti i odnosa unutar/izvan, pitanja autora kao onoga tko je izvan okvira, nevidljiv ali bitan njezin čimbenik, vremena fotografije kao neizgubljenoga, zamrznutog vremena, te istine fotografije.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Istina, koliko god krhke i lomljive, budući da su građene od sjećanja, te slike govore da to vrijeme „nije izgubljeno sve dok ga pokreću uspomene kao pomno slagani obiteljski album“. Iako je posrijedi tekst posvema uklopiv u tren hrvatske književnosti devedesetih, on potiče dublje i slojevitije primisli. Naime, finim prepletanjem različitih vremena i pripovjedačkih perspektiva, „dokumentarnog“ i izmišljenog, obiteljsko i zajedničko vrijeme prožimaju se na različite načine i tvore sliku našeg vremena u kojemu je gubitak jedina istina, iskustvo od kojega nitko nije pošteđen.

Ivan J. Bošković, Slobodna Dalmacija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Iza jednostavnog naslova Album krije se uzbudljiva i dirljiva knjiga. Ne bih, doista, želio generalizirati i vlastitu ocjenu pretvarati u opći sud, ali mi se čini da je hrvatska književnost s Albumom Miroslava Kirina dobila zasad najbolju knjigu koja na neizravan način govori o ratu. Jer čitajući tu memoarsku prozu shvaćam da — kad je riječ o korpusu koji se okuplja oko ključnih riječi Domovinski rat — za nadahnuto govorenje o ratu, lišeno svake patetike, ipak treba određena distanca prema dramatičnim zbivanjima. S druge pak strane užas ratnih strahota ipak nije moguće prikazati kroz epsko-kolektivne teme, nego kroz privatnu sudbinu. Samo tako, naime, svatko tko je i sam nositelj takva iskustva može u nečijoj ispovijedi osjetiti istinsku bol, identificirati se s pripovjedačem i u njegovu usudu vidjeti i djelić svojega.

Iako bi se o Albumu Miroslava Kirina moglo raspravljati u kontekstu hrvatskoga ratnoga pisma, iako bi se njegova memoarska proza mogla analizirati u perspektivi teorije autobiografije, ipak mi se čini da nijedna interpretacija neće na pravi način uhvatiti ljepotu te knjige koja ide u red onih koje treba doživljavati na najjednostavniji mogući način – iznutra, moglo bi se čak reći kožom. Doista, Album burka čuvstva i čini nas osjetljivima, ali i sretnima u spoznaji da postoje oni koji iz vlastita gubitka uspijevaju iznjedriti pregršt zapisa za koje ne mogu naći prikladniju riječ doli – dirljivo.

Milovan Tatarin, Kolo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Putovanje pripovjedača Albuma kroz djetinjstvo na Baniji, unatoč tomu što destruktivnost rata potiče njegovo istraživanje prošlosti, potragu za „stvarnijim konturama“ sebe i drugih likova, neće biti primarno zaokupljeno ratom, ne samo zato što mu žučljivost i grubost nisu u naravi. Riječ je o putovanju kroz prošlost, sadašnjost i svijet asocijacija, uz nastojanje da se izbjegnu sentimentalnost, banalnost, izmišljanje, sarkazam i ironija. Rat je ovdje, možda, tek odjek pitanja „nikad se ne zna odakle, kada i kako netko može uletjeti u njezin, tvoj, svačiji život i povući ga na dno, bespovratno“.

Gordana Crnković, Zarez

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Uvod u pisanje o osobnom životu iniciran je snom iz ratne zbilje devedesetih. Egzistencijalna narušenost povod je za priču o naizgled beznačajnim stvarima koje upravo u tim trenucima dobivaju na važnosti, postajući nezamjenjivim dijelom osobnog iskustva. Pišući o njima, prisjećajući se zbivanja i osoba zaustavljenih na fotografijama, autor traga za vlastitom potpunošću. […] Primarna Kirinova strategija jest uvodno uspostaviti identifikaciju osobnoga života sa životom drugih, kojima će priča o njegovim privatnim fotografijama biti povodom za traženje vlastitoga albuma u donjim ladicama ormara. Pripovijedanje u Albumu okupljeno je oko jednog vizualnog zapisa vezanog uz jedan zaustavljeni događaj. Unutar fotografski zaleđene narativne sekvence razvija se dinamika vremena koja samo okvirno prati kronologiju. Stalno pretapanje slika iz prošlosti sa zbivanjima u sadašnjosti, na nekim mjestima upućuje i na moguće događaje u budućnosti te ukazuje na to kako Album nije zatvorena struktura koja problematizira samo dio osobnoga života iz jedne narativne perspektive.

Helena Sablić Tomić, Intimno i javno