U Atlasu glasova (antiesejima) Pogačar piše iz neočekivane intelektualne lakoće, zavidnog znanja i fenomenske osjetljivosti o svačemu: o Baudelaireu, Rilkeu, Dragojeviću…, ali i o predmetima u očekivanom i turobnom nestajanju: o kolodvorskom restoranu, uličnoj vagi, punjenim paprikama. Izvan polja logocentrističkog tzv. dokaza i mitske navodne demijurške uvjerljivosti, autor piše nesigurno i sjajno, kao uostalom hrvatski najbolji, ili najlošiji, kako hoćete, učenik Rancierova Učitelja neznalice.

Pogačar piše poeziju u vlastitim navodnim esejima, a u tzv. poeziji je odavno najbolji mladi pjesnik u Hrvatskoj.

Branko Maleš

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Čitajući na kraju i Pogačarove eseje sve me više opsjeda osjećaj lijepe uznemirenosti za kojim sam dugo čeznuo. Atlas glasova iznimna je knjiga koja se može čitati iz svih svojih pupoljaka koje možemo zvati i smjerovima ili načinima. Kakogod, onaj koji hoda i drhti u ovim rečenicama mlad je i osobit čovjek koji se još uvijek, usprkos svemu, ne srami vlastite, gotovo zarazne, nade. Pjesnik koji je zastao između dva udarca bubnja.

Ivica Prtenjača

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Podnaslov Pogačarove knjige Atlas glasova imenuje ukoričene tekstove kao antieseje, Maleš ih u bilješci na koricama naziva navodnim esejima i u njima prepoznaje poeziju. Relativiziranje žanra koji je ionako propustan i otvoren gotovo se čini izlišnim, ali je ipak riječ o profitu, u tako stvorenom razmaku između teksta i forme pojavljuje se nekakav nepripitomljivi višak, a i unutar knjige, između njezinih pet ciklusa, događaju se razlike svodive samo na priznavanje protivnih smjerova, protupisanja, naslovne polifonije, čiji se zvukovi odbijaju o Pogačarov drugi ovogodišnji naslov.

Katarina Brajdić, Nepripitomljivo obilje antieseja

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjiga Marka Pogačara Atlas glasova raspoređena je u pet odlomaka (I. Seizmička funkcija jezika. Neprovjerljivosti; II. O predmetima u nestajanju; III. (Is)povijesti; IV. Proizvoljnosti i V. Putovati je teško).

Podnaslovljena je kao Antieseji, što bi nam, s jedne strane, imalo sugerirati kako su ti ogledi protivni, ili drugačiji od onih „etabliranih“ specifičnim duhom i otežanom formom. S druge strane, kako esej oduvijek ne robuje nekim čvrsto propisanim uzancama, te se fleksibilno uklapa u mnoge žanrovske i podžanrovske oblike i njihove strukture, pitamo se: čemu je usuprot Pogačarovo anti.

Ponajprije u tematskom oživljavanju, filozofski gledano, „rubnih“ sadržaja. Potom je u autora nazočan, književno promatrano, stilski odmak u elaboriranju tema. Nije nevažno ni to da u tim protegama istodobno, čini se nesvjesno, Pogačar čini revival jednog tihog načina esejističkog ispisivanja u novoj hrvatskoj književnosti, od takovrsnih početaka prije stoljeća i pol do Danijela Dragojevića i, evo, njega samoga. Pritom, stil raščlanjivanja naizgled ne crpi bitnu snagu iz znatno nazočne elokvencije i kognitivne svijesti o izboru predmeta/sadržaja jednostavne forme kazusa, nego mu je ona stanovita intelektualna aura, koja se prožima sa žanrovima poetske proze, visokog feljtona, litotskog zapisa, putopisa, opservacije čiji se predmet ili sadržaj iz predestinirane trivijalnosti uzdiže na stupanj uvažavanja, a ima i tekstova koji naliče dnevnim bilješkama, odnosno intelektualnom dnevniku.

iz Obrazloženja Nagrade za esej „Zvane Črnja“ za 2011. godinu