Svjedočeći vlastito, ali i tuđe prvenstveno rodno i tjelesno iskustvo, u pjesmama Sanje Baković manifestira se osjetljivost za drugog i drugačijeg, koja je bila prisutna i u njenim ranijim pjesmama. Taj interes do izražaja najviše dolazi u pjesmama posvećenim stvarnim ženama, žrtvama društvene i obiteljske opresije i brutalnog nasilja kojima se obraća intimno, pišući im poetska pisma, vodeći imaginarne monologe ili im posuđujući vlastiti glas. Time se ne iscrpljuje korpus motiva i tema sadržanih u zbirci, jednakom snagom ovdje se progovara o osamljenosti, prijateljstvu, ljubavi, poeziji, prolaznosti, vječnoj potrazi za samim sobom, za svojim mjestom u nesigurnom i šizofrenom svijetu poljuljanih vrijednosti.

Autentičan poetski govor Sanje Baković obilježen je jezičnom kolokvijalnošću, spontanošću i ritmičnošću, skladom između sadržaja i izraza, dihotomijom sakralnog i profanog, pojedinačnog i kolektivnog, lokalnog i globalnog. Gledajući detalj ona nikad ne zaboravlja cjelinu, kontekst i mogući uzročno-posljedični slijed onoga što se događa njoj i oko nje, blizu i daleko. Ipak, topla i empatična, oštra i kritična, poezija je to bez predumišljaja, iskrenog usklika i nježnog šapata.

Nada Topić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjiga pjesama Sanje Baković Autobus za Trnavu vodi, vozi i razvozi, svoga čitatelja na njemu bliža i udaljenija mjesta, poznate i nepoznate predjele otežalog življenja: na rub, na periferiju, gdje se utvrđuju uzroci, činjenice i okolnosti uznemirujućih događaja, priča i pogibelji. Ali upravo su zbog marginalnosti, trajanja „ispod radara javnosti“, izazov poezije i znaka, jezika koji iznova imenuje ono što je prešućeno, krivotvoreno i zaboravljeno. Poezija Sanje Baković rekonstruira uvijek neizvjesno „ja“, ono koje se traži i razobličava u djetinjstvu, u velikim i malim glasovima roditelja, bližnjih, poznatih i nepoznatih, sigurnih i nepouzdanih simbola, znakova, impulsa. Autobus za Trnavu istodobno je peljar mediteranskog svijeta, ako to znači okruženost i obzor otoka i mora, ali jednako je tako vodič za urbana bespuća, osjećanje izgubljenosti i „drhtavice iznutra“. Knjiga ubodnih rana kojim se utiskuje, razara i opredmećuje bizarnost i ironičnost, sudbina i određenost života upletenih u nesigurne poslove dobiva nedvosmislen odgovor: dobrota nije za sve prilike/nisu ti rekli, K. Pjesme Sanje Baković nastaju u „razmještanju interpunkcija“, izmicanju iz središta slike, u kojoj se smjenjuju jeleni i šume, otoci i more, gradske periferije i milosrdni odredi – izazovno i neizvjesno – između loše karme i tremora, kao da nije završio rat, kao da stradanja tek počinju!

Miroslav Mićanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka Autobus za Trnavu kao i stvarnost koju odražava, vrlo je mračna, mučna, ispunjena strahovima i tjeskobama, no završna pjesma toplina, tremor, sažeta, onirička i šifrirana, kao da ostavlja prostora za odmak, za pomak, za novi početak u nekom boljem okružju. Iako je iz Plovnih mjesta baštinila pretežito stvarnosni diskurs poetizirajući bolna mjesta lokalne i globalne suvremenosti, Sanja Baković ostavila je odškrinuta vrata i jezgrovitijim poetskim iskazima kakvih je ipak više bilo u prvijencu. Autobus za Trnavu trasirao je i duboko ugazio jedan od mogućih puteva razvoja njene poetike, pa ostaje da se vidi hoće li autorica nastaviti okušanim smjerom ili će istražiti manje poznate puteve.

Davor Ivankovac, Književno blato

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Iz navedenoga je, vjerujem, lako zaključiti kako je zbirka Autobus za Trnavu pismo vrijedno posvećenoga čitanja i nerijetko estetski iznimnih trenutaka, kao i postojanoga, rekao bih nikada potrebnijega, angažmana inače svojstvenoga primarno stvarnosnoj poeziji (ukoliko je čitateljska koncentracija na pjesništvu postmodernizma). Dakako, bilo bi nepošteno prešutjeti povremene oscilacije, ali i kvalitativno odskakanje prvih dviju cjelina u odnosu na ostatak rukopisa; onih, naime, iskustvenih refleksa za koje čvrsto vjerujem da su rezultatom autoričina neposrednoga životnog iskustva. Možda bi smjer zadan tim dvjema cjelinama trebao postati putokazom pri Bakovićkinim budućim stvaralačkim naporima. To bi, siguran sam, u odnosu na ovu kvalitativno pristojnu knjigu bio dodatni korak naprijed, korak prema nedvojbenoj izvrsnosti koju je autorica, ovdje se donekle pokazalo, kadra postići.

Franjo Nagulov, Stav

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poetiku ove zbirke Sanje Baković karakteriziraju među ostalim dva postupka: razvijanje iste teme u više pjesama i česta upotreba apostrofe. Prvi postupak omogućuje poliperspektivno prikazivanje, fragmentarnu poetsku naraciju i kompozicijsku „čvrstoću“. Spomenuti ciklus Južni uroci može se tako čitati kao poema nastala izdvajanjem i mistificiranjem simptomatičnih prizora iz obiteljskog života. Autorica je njegovu poematičnost naznačila naslovima – nakon pjesme Južni uroci. dobra narav, slijede pjesme . djeca, . kapitulacija, . dvoje i . blato pod jezikom. Grafostilistički postupak stavljanja točke i razmaka na početak prilično je jasna sugestija da te pjesme treba čitati kao dio niza i da se ispred svakog od tih naslova podrazumijeva sintagma Južni uroci.

Apostrofa pak otvara vrata uprisutnjavanju odsutnog. Poništavajući granicu između doslovnosti i figurativnosti, ona postaje temelj govora koji u prvi plan ističe emocionalno stanje subjekta i oblikuje svijet u kojemu se može komunicirati s bilo kim i bilo čim. Apostrofe Sanje Baković najčešće oslovljavaju žrtve nasilja. Pjesme organizirane kao dijaloške replike upućene sugovornicama koje su mrtve ili odsutne pridonose neposrednosti prikazivanja, naglašavaju samoću subjekta koji govori i utječu su afektivnosti čitatelja.

Krešimir Bagić, Vijenac