„Počinje kaos; ne možeš promijeniti smjer putanje zvijezda“ – prva je tvrdnja začudne knjige Balada o neizrecivom. Sugestivnim ulogom u prizorima svjetovnog vidjelaštva Gordana Benić u potpunosti izmiče gravitaciji projicirajući se u nepoznatu, unespokojavajuću svevremenost kojoj se ne možemo otrgnuti. Umjesto iz jednog očišta pjesnikinja sadržaje raščinja u pričine i virtualne mreže pa knjiga Balada o neizrecivom postaje iznimna pjesnička isprava.

U planetarnoj euforiji Gordana Benić pronašla je svoj Alef, snažnu točku reciklaže kroz koju se vraćaju bezbrojne egzistencije koje su prošle kroz neizvjesni kozmički ciklus. Da bi se izglavila iz okvira vremena pjesnikinja preuzima vizuru putnika iz budućnosti, potvrđuje neograničene mogućnosti sanjarije onoga koji vidi unatrag i s rubova imaginarne galaksije zapućuje se prema njezinu ishodištu.

S jedne strane, pjesnikinja je odvraćena od zbilje, zagledana u nervalovsko „crno sunce“ Melankolije; ona je romantični dezerter, unatoč tome što je prezent najčešće glagolsko vrijeme fragmentiranih pjesama u prozi. S druge strane, Gordana Benić stavlja se na stajalište planetarnog kaleidoskopa, globalne mreže u kojoj se povijesno žrtvuje sadašnjosti i u kojoj se sve aktualizira i bezuvjetno konzumira.

Svijet fantastične arheologije, formuliran u njezinim ranijim knjigama brisanjem granica između mitskog i povijesnog, zasniva se u Baladi o neizrecivom na neskrivenim suprotnostima. Poetski napon zbirke sastoji se u paradoksalnoj ili čak apsurdnoj kombinatorici činjenica i čudesa, faktografije i ezoterije, banalnosti i hermetizma. U nizu istrgnutih rečenica fantastično realne crne kronike i natuknica nostradamovskih najava budućnosti iznose se izazovni, gdjekada bizarno karnevalizirani, hepeninzima slični postupci protagonistā balade, koji su naizgled u raskoraku i u otklonu prema svom vremenu.

Nepredvidivi izvor događanja u masmedijskom dobu, koje znači sve i ništa, stavlja na istu razinu ne samo razna vremena, nego uprizoruje i različite kategorije pojava koje lako zamjenjuju mjesta. U moćnom poletu fantazmatskog teksta enigma sastavljanja i rastavljanja slika moguća je i na razini morfološke preobrazbe, premda nije jasno je li riječ o apokalipsi ili o novom stvaranju svijeta .

Stavljajući se u perspektivu koja preobličuje sve dosadašnje umjetničke i stvarnosne sadržaje, pjesnikinja daje začudni pitijski zaključak u obliku priče pune „buke i bijesa“ i na način svojstven kaotičnom stoljeću. Svijet fanatične zbilje i metafizičkih refleksija odražava se u iskrivljenom, hiperboličkom odrazu. Zrcalo koje pjesnikinja pruža epohi naizgled je kaotično, ali je i vizionarski autentično – sugerira ova osebujna poetska zbirka.

Zvonimir Mrkonjić