biba posavec
[poezija]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba
ZakoÄeni Äarobnjak
How will you use the things that grow in your network of death?
Gravityās Rainbow
Nova, neoÄekivana, ekstremna, uzbudljiva ili barem neuobiÄajena situacija nerijetko Äe nas zateÄi, ostaviti bez teksta. Svladavanje novog iskustva zahtijevat Äe pronalaženje novog naÄina izražavanja iskustva, drugim rijeÄima: kreativnost u uporabi jezika. OneobiÄavanje koje Äitamo u pjesniÄkim idiolektima upravo je, kako je to pokazao dvadesetgodiÅ”nji Å klovski uskrsnuvÅ”i rijeÄ za modernog Äitatelja, takvo naprezanje tkiva jezika da izrazi neÅ”to za Å”to do tada nije bio pronaÄen odgovarajuÄi izraz. Svaka je poetska praksa iskopavanje znaÄenja ispod naslaga praÅ”ine svakodnevnoga i upravo je time suprotstavljena praksi laži bezbolne razmjene rijeÄi za stvari prilikom kupovine rabljenih iskustava i preprodaje obrazaca ponaÅ”anja. RijeÄ je o kovanju oruÄa za ponovno uspostavljanje odnosa s takozvanom stvarnoÅ”Äu doživljenoga. Danas, meÄutim, kada je jedina stvarnost u koju se vjeruje ona koju konzumiramo putem televizijskog ekrana, ona koju u svakom trenutku možemo iskljuÄiti, takav napor, Äini se, joÅ” malo koga zanima. U poeziju se viÅ”e ne vjeruje.
ObjavljujuÄi svoju Äetvrtu knjigu pjesama, Branko MaleÅ” oÄigledno ne pristaje na takav pomalo popularni stav, iako je iz naslova njegove prethodne zbirke jasno da pjesnika doživljava kao metafiziÄkog zabavljaÄa. U tu zbirku, Placebo, nije bila uvrÅ”tena pjesma objavljena 1990. u Äasopisu Quorum:
bojim se neŔto
napisati
tko Äita taj
krade
ako je to neka vrsta
težeg zloÄina ā
pristajem!
ako nije,
zaŔto bih se izvrgavao
ruglu
poŔtenja?
U njoj je, gotovo manifestno, izreÄena ambicija da se pismom/pjesmom djeluje u druÅ”tvenom kontekstu. IroniÄan ton ne znaÄi da se od te nakane odustalo, veÄ da je pjesnik svjestan njezine uzaludnosti, dodatno naglaÅ”ene dvosmislenim dvostihom tko Äita taj/krade, te kontradikcijama i neodluÄnostima od kojih se pjesma sastoji. Pjesnik se izvrgava ruglu upravo stoga jer se ne boji pisati, a to naravno znaÄi misliti, drugaÄije. Problem je u tome Å”to je to danas nevažno. Pjesnik je tek jedan od mnogobrojnih anakronih bolesnika i kao takav jednako bezopasan kao i zona odakle krade, tj. Äitava književna tradicija.
Nije stoga Äudno Å”to se MaleÅ” u ovoj zbirci odluÄuje progovoriti diskursom shizofrenika. Prividna nekoherentnost i alogiÄnost u komunikaciji kod te je bolesti, kako je poznato, zapravo posljedica nepoznavanja bolesnikove privatne logike, njegova privatnog jezika.
No, poznato je i to da nijedan jezik nije u pravom smislu rijeÄi privatan. Potpuno odsustvo komunikacije, Å”utnja, postiže se samo u smrti. Govori jezik, a ne Äovjek, Å”to znaÄi da je jeziku nemoguÄe oduzeti smisao. Druga je stvar Å”to smisao nije pretjeranoĀ posluÅ”na životinja, te ÄestoĀ odluta bez pitanja, a rijetko se odaziva kad ga dozivamo. Uglavnom ga nema, osobito tu gdje ga mi trebamo.
Za simulaciju shizofrenog diskursa MaleÅ”u su kao idejno-tematska podloga, te primjereno tome i kao izvor motivskih grozdova, poslužila neka antropoloÅ”ka istraživanja LĆ©vi-Straussa i Geze Roheima, a uoÄava se i sklonost odreÄenim izvodima Jacquesa Attalija, Gilberta Durandaā¦ Uglavnom, izgnan iz prvog svijeta majÄine utrobe bolesnik se naÅ”ao u neprijateljskom svijetu u kojem je ugrožen i izgubljen. Njegova je obrambena reakcija infantilni narcizam i egoistiÄna, anarhoidna agresivnost.
Osnovni je uzrok ugroženosti nemoguÄnost da se naÄe (pra)poÄetak:
Ja uvijek poÄinjem od 9. reÄenice!
Prema Sloterdijku, drugog naÄina i nema:
Ako zapoÄnemo pripovijedati o sebi, zasigurno nismo zapoÄeli na poÄetku, veÄ na nekom kasnijem umetkuā¦ Jer kad zapoÄne jezik, bitak je veÄ tu; ako želimo zapoÄeti s bitkom, padamo u crnu rupu nijemosti.
ZapoÄevÅ”i, dakle, usred priÄe, MaleÅ” nastoji saznati Å”to se prije zbilo, odakle dolazi. To mu, dakako, ne uspijeva jer ne vlada jezikom niti toliko da sazna gdje je. Samodopadljivom gestom djetinjastog prezira autor proglaÅ”ava da ga to i ne zanima:
mrzim povijest
jer tamo ima puno nejasne
tuÄnjave
a on se ne voli tuÄi, premda je najjaÄi. Preko antropoloÅ”ke matrice, koristeÄi vjeÅ”to montirane djeliÄe govora svakodnevice koje organizira u stihove prema govornom ritmu, ali i prema potrebi naglaÅ”avanja nijansi znaÄenja, MaleÅ” povezuje svoje simulirane bolesniÄke ispovijesti s psihoanalitiÄkog kauÄa s problemom poezije ā jezikom. Kako izreÄi ono za Å”to svakodnevni jeziÄni aparat nema rijeÄi? Istodobno, maska shizofrenika omoguÄuje mu i nedužnost pri izricanju rijeÄi koje je pretjerana (zlo)upotreba ispraznila od bilo kakvog znaÄenja. OmoguÄuje mu i progovaranje o velikim temama na izravan mali naÄin:
volio bih pomagati ljudima.
Napisati to danas, znaÄi biti svjestan opasnosti Äitanja samo u ironiÄnom kljuÄu. MaleÅ” to, naprotiv, misli doslovno i naivno kako je izreÄeno.
Bolesnik je, dakako, onaj drugi, onaj koji nije normalan, koji nije kao mi. Bolest, osobito mentalna, nagriza idilu, podsjeÄajuÄi na nemoÄ, kratkotrajnost, uzaludnost, beznaÄajnost, smrt. Bolest ogoljuje postupak življenja: polagano otjecanje vremena bez ikakva dubljeg smisla, sporo raspadanje. Agonija u izvornom i danaÅ”njem znaÄenju:
u bolesti nema jeftinih hitova.
U rizik se ulazi ne svojom voljom, bez moguÄnosti povlaÄenja. Ulog je, vrlo jednostavno, sve. Zato je svaki teÅ”ko izboreni djeliÄ smisla dragocjen. PolaziÅ”te za upotrebu shizofrenog bolesnika kao pogodne metafore snalaženja u jeziku svijeta naÄi Äemo u Roheima:
Bolesnik se osjeÄao izgubljenim u svijetu isto onako kao Å”to su se rijeÄi gubile u njemu. To jest, on je samoga sebe poistovjeÄivao s rijeÄima.
NiÅ”ta mu drugo nije ni preostalo. Kao i pjesniku, ostala mu je samo njegova uzaludna komunikacija sa svijetom koji ga je izopÄio. Da bi se moglo Äuti, treba sluÅ”ati. Da bi se moglo lijeÄiti, treba vjerovati. Na vezu magije i psihoanalize ukazivali su i Freud i LĆ©vi-Strauss i Roheim, a MaleÅ” to koristi kako bi ukazao na važnost povjerenja u Äarobnjaka za uspjeh magije (rijeÄi). BuduÄi da se danas povjerenje iskazuje nekim drugim oblicima ÄarobnjaÅ”tva, pjesnik je, kao Äarobnjak koji je izgubio moÄ, sve sliÄniji bolesniku. Magijski elementi vode, dakako, do religijskih, a pozornica na koju MaleÅ” uvodi svoje poetske bolesnike jest svijet bez Boga. Svijet koji viÅ”e nema sjeÄanja ni povijesti, koji živi prazno sada. U njemu, naravno, svatko može izmisliti odgovor na bilo koje pitanje. Sve je dopuÅ”teno:
prije/prije svega/imao sam u ustima/sve Ŕto mi padne/napamet
Sjetiti se poÄetka nije moguÄe bez Boga, zato se traži brdaÅ”ce. Deminutiv ukazuje na svijest o ljudskoj mjeri i na traženje religijskog odnosa koji je živ, a ne institucija ili obiÄaj. Zato ga se i zaziva familijarno:
kad Äe bog?
Svi su komunikacijski obrasci toliko izlizani da se boja izvornog znaÄenja viÅ”e uopÄe ne vidi te je jedino takav kratak spoj u stanju zaiskriti prisjeÄanjem na stvarni sadržaj izreÄen oga. Heidegger je 1966. u svom posljednjem intervjuu rekao:
Ostaje nam jedina moguÄnost da se u miÅ”ljenju i pjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suoÄenju s odsutnim bogom.
Blokirani Äarobnjak koji svojim shizofrenim monolozima o neprestanim mijenamaĀ identiteta i stalnim spominjanjem hrane koja ga veže sa svijetom nastoji obnoviti davno izgubljeno povjerenje u magiÄnu moÄ i ulogu rijeÄi, takav defektni Äarobnjak MaleÅ”ov je pokuÅ”aj pripreme za problem. Duhovitost kojaĀ je autorove pjesme uvijek izdvajala iz ājeziÄno iskusnogā mnoÅ”tva i približavala ga Slamnigu ili kasnijem DragojeviÄu može zavarati i navesti naĀ iskljuÄivo ironiÄna i dekonstrukcijska Äitanja, no MaleÅ” piÅ”e poeziju a ne materijal za teorijsku autopsiju. Dobru je pjesmu moguÄe napisati samo usprkos, nikako zbog koriÅ”tenja nove, eksperimentalne forme. Prethodnica za kojom ne dolazi glavnina snaga osuÄena je na poraz. La creaciĆ³n poĆ©tica se inicia como violencia sobre el lenguaje, piÅ”e Octavio Paz. No, nasiljem nad jezikom poezija nikako ne zavrÅ”ava jer bi inaÄe svako dijete, mucavac ili luÄak bili pjesnicima.
Tomislav Brlek