Protagonistica romana Bidon je djevojčica koja se nakon smrti „vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo prekinuto. To romanu daje jaku dozu napetosti, a čitanju karakter detekcije – jer, što se to tako strašnoga zbilo kad sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno? Važna odlika knjige dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psihologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je to na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Dijaloškom karakterizacijom junakinje kroz interakciju s roditeljima, djedom, bakom, susjedima i drugom djecom u vedrome je tonu postavljen temelj za razumijevanje vremena i prostora – Istre 1970-ih. Točnije, Pule kao arhetipa većeg provincijskog grada i arkadijske idile unutrašnjosti Istre, obilate legendama o nadnaravnim bićima, a koja postaju važnim pobočnim likovima ovoga poezijom i magijom oplemenjenog romana. Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude nenarušena je dvojbama odraslosti, i iznevjeriti to povjerenje znači utrti put ka tragediji. Ali, kad blisko okruženje prožme silovit, katarzičan užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju, što biva s djetetom-žrtvom, ako vlastita obitelj i nju samu optužuje? Radi se o mučnoj temi koju je teško premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali može roman, prekrasan, dirljiv i potresan – kakvoga je na sjajan način stvorila Nataša Skazlić.

Davor Šišović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kad umreš, odmah ti postane jasno da i raja i pakla ima točno onoliko koliko si ih sa sobom ponio. Tako počinje Bidon, roman Nataše Skazlić. Rečenicu izgovara glavna junakinja, djevojčica koja iz smrti prepričava svoj život u Istri sedamdesetih godina 20. stoljeća, u gradu čiji stanovnici svako toliko mašu Titu dok prolazi na putu za luku iz koje će otploviti na Brijune, ali i o životu u nekoj drugačijoj, idiličnoj, seoskoj unutrašnjosti Istre, gdje neizmjerna ljubav stanuje u kući none i noneta.

Početak je to romana koji nevjerojatno podsjeća na Ljupke kosti Alice Sebold, u kojem također u prvoj rečenici doznajemo da je glavna junakinja mrtva i da je još dijete. No tu i prestaju sve sličnosti. Dok Sebold zapravo piše kriminalistički roman o otkrivanju ubojice glavne junakinje, koja svoju obitelj i istragu o svojoj smrti prati s onostrane distancije, no stalno prisutna, priča Nataše Skazlić mnogo je mračnija. U njenu mirnom toku, u idiličnim opisima boja mora, dječjih igara, sjećanjima na mamine vjenčane cipele koje su završile u bidonu (tj. kontejneru za smeće), kroz čavrljanje s vilama koje umrlu djevojčicu čuvaju i uče o životu s druge strane, zapravo se skriva nevjerojatna tajna. I nije djevojčica jedina koja zna tu tajnu i nije jedina koja je mrtva zbog nje.

Nataša Skazlić ovdje se dotiče vrlo mučne teme, one o seksualnom zlostavljanju djeteta koje se u pravilu događa u krugu obitelji. I to je taj snažni i znakovit kontrapunkt mirnoj naraciji koja teče kroz ovaj roman. Štoviše, čitatelj i na samom kraju priče ne zna točno što se dogodilo, ali sklapa korice knjige s čvorom u želucu i teškim bremenom na duši. Ne samo da se djevojčici dogodilo ono što se ne smije dogoditi nijednom djetetu nego je od vlastite majke dobila i šamar i osudu: “Kurba!”, kada odrasla žena shvati što se događa njenu djetetu.

Naravno, nije izrečeno, ali ostaje jaka sumnja da se to isto događalo i toj okrutnoj ženi, distanciranoj majci, koja zapravo ne zna, ne želi i ne može ni voljeti ni zaštiti svoje dijete. Potresna je ovo priča koju autorica donosi dojmljivo i isključivo iz pozicije djeteta. Time otkriva onu istinsku dječju mudrost, ali i dotiče mnoge teme o kojima se ne govori.

Nije ovo, naime, samo priča o zlostavljanju jer njena je jaka nota i osjećaj totalne nemoći, ne samo djeteta nego i mnogih oko njega. Pitanje svih pitanja jest kako se dijete uopće može nositi s ljubavlju, ali i svim drugim (pa i senzualnim) osjećajima prema zlostavljaču. Ali i kako se s istinom o onome što se dogodilo nose preživjeli. Autorica nadasve mudro ne odgovara na ta pitanja, već ostavlja čitateljima da se sami nose s tim bremenom.

Mnogo je toga ovdje u slutnji. Slutnji koja pojačava nesreću i užas.

Bojana Radović, Večernji list