Izrazito refleksivna impostacija gledišta glasa koji govori, tako što se subjekt fenomenološkim stavljanjem u zagrade konzistentno ispostavlja objektom vlastitoga govora, možda je najlakše uočljiva konstanta pjesništva Vesne Biga. Pjesme se razvijaju u neprestanom mijenjanju očišta, trajnom preispitivanju percepcije riječi i stvari, a naročito povratne sprege njihovog odnosa, pri čemu, kako je istaknuo Krešimir Bagić, „pogled fokusira pojedine prizore, primiče im se, uvećava ih i preobražava,“ dok se od drugih „pak odmiče, eufemizira ih, umanjuje ili briše.“ Presudno je, međutim, što se ekvivalent tretmanu tematskih i semantičkih elemenata pritom jasno iskazuje u vidu ritmičke organizacije, koji se također može opisati muzičkim terminom iskorištenim kao naslov jednog ciklusa iz zbirke Bijela panika (2013): mezzo. Vještina održavanja srednjeg stanja koje karakterizira referencijalni aspekt u poetskom se realizira delikatnim balansiranjem na granici oblikovanja proze i stiha.

Tomislav Brlek, Obrazloženje uz dodjelu Nagrade Goran

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bijela panika knjiga je koju ću najviše pamtiti po pjesmama prvoga ciklusa. U više je tekstova pitanje identiteta postavljeno na vjerodostojan način. Osim toga u tom se ciklusu pjesnikinja u nekoliko navrata uspjela odmaknuti od svoje već uvelike manirizirane lirske retorike, doći do novih ritmova i suglasja. Njezin je govor natopljen asocijacijama na usmenu i pisanu kulturu, basne i bajke, Heraklita itd. Poznati, nerijetko frazeologizirani diskurzivni umeci dobivaju ulogu orijentira u ispovjednim monolozima. Najčešće su usmenoknjiževne referencije (na poslovice, molitve ili zaklinjanja). Usmena je kultura uostalom i teren na kojemu su nastale dvije veoma uspjele pjesme – Mala ludička i Ljetna ludička. Prva je izgrađena prema načelima brojalice – ispjevana je u osmercu i desetercu, rimovana je, s klasičnim usmenim tipom ponavljanja i naracije, reduplikacijom prijedloga i leksikom koji odmah otkriva svoje usmeno podrijetlo. Zaigrana i nonsensu sklona protagonistica povjerava nam da joj „pjeva ptica nepjevica/paraptica, noćna rugalica“, da ta ptica leti parakrilom, da je tuđim perjem nakićena, da joj „mrsi staze i bogaze“. Intonacija teksta je sarkastična, a sarkazam iz neočekivana ugla upućuje na bijelu paniku koja proviruje iza govora lirske protagonistice i njezina iskustva svijeta.

Krešimir Bagić, Vijenac