Marko Pogačar – ako netko to još nije shvatio – jedan je od najvažnijih hrvatskih umjetnika u kategoriji do tridesete godine života, ali i šire. Cijenjeni i prevođeni pjesnik, kritičar, esejist, publicist (…) objavio je knjigu koja u kontekstu domaće prozne produkcije “strši” na sve moguće načine.

Odlično izvedeni zaokreti i kombinatorika pripovjednih perspektiva, spori i depresivno ponavljajući ritam kako samih rečenica tako i priča u cjelini, rafiniran i pažljivo korišten jezik, sve su to odlike zrelog i majstorski izvedenog pripovjednog stila Marka Pogačara. Bog neće pomoći knjiga je nakon koje je teško ostati ravnodušan, no apokaliptična pustoš njegovog proznog krajolika nije odbojna, niti je njegova primarna funkcija zastrašujuća, pa čitatelj ovu knjigu ne napušta u bijegu i sa strahom. Dapače, ako je tome dorastao, jedina mu je želja vratiti se pričama još jednom, kao utočištu pred pustim krajolicima današnjega svijeta.

Jagna Pogačnik, Jutarnji List

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prva zbirka pripovedaka Marka Pogačara, pesnika, esejiste, kritičara i verovatno najdarovitijeg književnika kojeg bhsc jezik ima u poslednje vreme, zove se sasvim opravdano Bog neće pomoći. Pripovetke se, pored izuzetne informacijske ekonomičnosti, odlikuju i rafiniranim jezičkim izrazom što nije čudno s obzirom da se radi o autoru koji je do sada uglavnom pisao poeziju. Međutim, treba biti hrabar pa i u prozu ući sa istim beskompromisnim stavom o jeziku. Ljudima bog definitivno neće pomoći, a pitanje je da li umeju da pomognu sebi. Marko Pogačar svakako misli da ne. Ima više nego ubedljive literarne dokaze za to. Ja sam sklon da mu bezrezervno verujem.

Vladimir Arsenić, E-novine

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U Pogačarevim pričama fabulu je teško rekonstruirati jer je minimalna, često se sastoji od fragmenata, a nema ni poentiranja u klasičnom smislu; sve je podređeno izgradnji ugođaja, aluzivnosti, postupcima očuđenja, metafikciji. Pjesnik Marko Pogačar ima što reći i u prozi. Većina priča objavljenih u zbirci Bog neće pomoći potvrđuje njegovu originalnost i prozni potencijal.

Strahimir Primorac, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U Bog neće pomoći Pogačar pokazuje zavidne stilske sposobnosti. On je majstor detalja i atmosfere. I nije slučajno što sam u ovu kritiku unijela nekoliko komparacija i primjera iz svjetske književnosti i filma. Razlog je jednostavan, Markova proza svojom kvalitetom to i zaslužuje.

Lejla Kalamujić, Booksa.hr

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bog neće pomoći će nas podsjetiti na neke dobre značajke Pogačarovog izbrušenog poetskog izričaja, ali i otkriti nam jedno novo lice ovog svestranog autora.

Novina koja izbija iz proze Marka Pogačara teška je atmosfera, šum smrti i prirode koja gotovo neprimjetnim pomacima divljinom polagano preuzima svijet koji joj pripada, pa i najneviniji opis onoga što se vidi u sfumato dijelu prizora rezultira tupilom, nelagodom i slutnjom nekog lošeg (ili, još gore, potpunog izostanka svakog budućeg) događaja.
Pogačarovi opisi tu se uklapaju snažno kao pljuska koja kida boju sa zidova i kožu s lica, uklanjajući tako sve suvišno, a ritmom koji koristi kao teško oružje autor odstranjuje i ono preostalo, ostavljajući svijetle tragove u prašnjavom svijetu na mjestima gdje su nekoć, dok je možda još postojalo dobro, stajale stvari (ormari, kredenci) i ljudi.

Marijo Glavaš, mvinfo.hr

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zapravo, lako bi se čitatelj mogao zabuniti tumačeći što nam poručuje ova knjiga. Ukazuje li nam kakvi bismo mogli postati ukoliko se više ne potrudimo oko uzajamnog razumijevanja, uočavanja i uvažavanja, ili nam tek pokazuje, zorno i pomalo bolno, kakvi su zapravo ljudi oko nas, kakva je to „tiha većina“ koja čini pretežni dio stanovništva bilo koje zajednice u kojoj živimo, u kojoj se krećemo, radimo, učimo, volimo, u kojoj smo – iznimke?

Davor Šišović, Glas Istre

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Marko Pogačar lokalno je i globalno vjerojatno najprepoznatiji mlađi pjesnik bivše Jugoslavije. On je također idejno aktivna i utjecajna, trendseterska i moralno središnja figura postjugoslavenskog književnog polja, često kritična spram književnih institucija, djela pojedinih pisaca te ideoloških konjunktura i političkog stanja u svojoj zemlji. I njegove kratke priče dokazuju da – također u našem prostoru i vremenu, čak ni u našoj generaciji – proza još uvijek nije mrtva.

Muanis Sinanović, Vrabec Anarhist

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pogačarova proza uspješno se gradi na atmosferama, pretežno u sivim i tamnim tonovima. Priče ne govore o velikim prijelomima u stvarnosti; riječ je o vremenu nakon kraja vremena, kada se sve već dogodilo, ali na pogrešan i neoslobađajuć način. Pogačaru drskom metaforikom uspijeva oslikati ono vlažno i nejasno, tajanstveno ozračje tipično za film-noir.

Matej Bogataj, Mladina