Nove pjesme Krešimira Bagića poprilično su izvan prostora poetika čiji nas tragovi tako zavodljivo žele usmjeriti na klišeizirana čitanja. Iako su one, na formalnoj razini, za razliku od njegovih ranijih pjesama, dulje, lišene konciznosti i potrebe za sažimanjem, Bagićeva ikonografija konzekventno slijedi putanju započetu njegovim ranijim zbirkama. Snijeg, bjelina, disanje, zrak itd. elementi su koji posve razvidno iscrtavaju okvire inače fluidne površine izjednačenog jezika, jezika samoponištavajuće hijerarhije.

Prostor Bagičeve poezije je prostor zaboravljenih imena, tj. prostor nultog stanja jezika u kojemu sve može biti nešto drugo, u kojemu je stvari moguće imenovati drukčije i time im oduzeti nadmoć značenja, pobjeći iz hijerarhije u anonimnost predimenovanja, igrati se davanja imena s vlažnom spužvom u ruci, koja u svakom trenutku sve može prebrisati. Kakav je to prostor zastrašujuće nadmoći! Naravno, ali iza svakog poteza stoje nepregledna polja praznine u kojoj ostaje gola individualnost, bez ikakava izbora. Zato Bagić nikad i ne poseže za krajnjim potezima; on, naime, spretno balansira prostorom jezika od nule do imenovanja i natrag, tek povremeno pristajući na individualno sudioništvo: osjećam se poput slijepca/ koji sve čega se sjeti/ pretvara u štap. Pozicija individualiteta pritom je posve bjelodana: nemoć sili na grčevit pokušaj bijega svim sredstvima (sve čega se sjeti pretvara u oslonac – štap). To, dakle, ipak nije izbor, već neizbježnost pokrivena jezičnim prostorom koji podnosi sve mijene i zamjene, ne dovodeći do zbrke, ali ni do hijerarhije, karakteristične za svaki uspostavljeni jezični sustav.

Branko Čegec, Treći program HR