Čerupanje feniksa
375
Franjo Janeš

Čerupanje feniksa

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4
Preuzimanja 1
Ukupno 5
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Kao što već i naslovnica daje naslutiti, Čerupanje feniksa spaljena je knjiga. Smjestivši radnju u savsko-dravsko međuriječje potkraj 8. stoljeća, u razdoblje s malo povijesnih izvora, autor je odlučio popuniti praznine. Nešto slično pokušavaju i likovi romana, plemenski ratnici u potrazi za svetom škrinjom bogova koja im je ukradena, zbog čega su selo snašle bolest i nesreća. Pleme je u agoniji, rekao bi Radomir Konstantinović. Mladi Mislav, sin Zdeslavov na putu pokušava naći i junaštvo, koje mu uporno izmiče. Od suputnika ističu se moćni Muhlo Srbosjek i cinični Miroslav koji ne zna što traži, a naći će kršćanskog misionara, tajanstvenu ratnicu, tronogu zvijer, druide koji nisu što se čine i spoznaju koja će potpuno izmijeniti njegov svijet.

Iako se u romanu glave više kotrljaju nego što razmišljaju, Čerupanje feniksa brine i za čitatelja intelektualca. Premda piše o prošlosti (možda i budućnosti), Janeš je sasvim aktualan: od nasilja i primitivnog mentalnog sklopa, preko izrabljivanja radišnih ljudi do patrijarhata i mržnje prema pripadnicima susjednoga plemena. Jedino s ćirilicom nitko nema problema jer su naši heroji (a ne zločinci) – nepismeni. U ciklički shvaćenoj povijesti, iz koje ljudi nikad ništa ne nauče, u kojoj i bogovi umiru, a civilizacije se rađaju samo da bi propale, jedine su konstante ljudska glupost, brutalnost i patnja. Opisujući falange iz palanke, autor ipak nije zaboravio na humor. Crvenu Sonju na panonskom konju. Crna Guja kima s odobravanjem.

Janešova igra bez prijestolja zabavlja i provocira, iznenađuje i kritizira, vatrom rasvjetljava mračni srednji vijek. Pucketanje vatre koja proždire taj svijet koji se vraća, na kraju krajeva, pomalo podsjeća na smijeh.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Izmjenjivanje pripovjedačkog rakursa dodatno povečava dinamičnost i zabavnost ovoga romana. Neka poglavlja pratimo kroz kazivanja sveznajućeg pripovjedača, neka kroz oči i um jednog od članova hrvatske ratničke družine, a pojedina poglavlja pripovijeda tronogi pas. Na ta tri pripovjedačka motrišta priča se poekad rašamonski razlama i zastajkuje, a drugi put opet tri pripovjedača brzaju jedan pred drugim i ponešto preskaču.

Što se priča više zapliće u spojeve i srazove raznovremenskih civilizacijskih dostignuća, humor je sve crni i luđi, a ishod priče neizvjesniji. Neizvjesnije od svega biva pitanje tko su u ovom romanu zapravo „pravi“ Hrvati, oni na koje autor cijelo vrijeme alegorično cilja: oni primitivni s početka priče, oni malo napredniji na koje se nailazi kasnije, je li to zapravo pleme amazonki ili možda čak i pleme Srba, ili su to zapravo svi oni skupa? Odgovor, do kojega se u romanu na kraju marom i naporima glavnih likova i dolazi, je čak i još luđi od svih ovih pretpostavki zajedno. I naravno, otkrićem istine, kojom se akcijski dio avanture završava, ne mogu svi biti zadovoljni, a najnezadovoljniji su oni koji su njenom otkrivanju najviše pridonijeli. Istinu će svakako „progutati“ i podnijeti na svoj način, i nekako nastaviti s njom živjeti, a likovi koji će nekako privući najviše čitateljskih simpatija s tom će istinom imati i najviše osobnih problema i dvojbi. Tako još jednom ispada da ono što je dobro za pleme, ne mora nužno biti dobro za svakog od njegovih pripadnika. I obrnuto.

Davor Šišović, Glas Istre