Užitak je trošenje i razaranje

Autor se uzvišeno, ozbiljno, autoironično i vedro poigrava mogućnošću dijaloga tradicije i suvremenosti, a ulazi i u prostor drugih medija – filma i glazbe, kako na kompozicijskoj razini, tako i na razini likovne opreme knjige i popratnoga glazbenoga materijala, CD-a koji ide uz knjigu

Već je prva zbirka Krešimira Pintarića Tour de force iz 1997. trasirala Pintarićevu poetiku kao poetiku citatnosti. Mnoštvo najrazličitijih citatnih situacija i odnosa u drugoj se zbirci Divovski koraci iz 2001. nakratko reducira u implicitnije, najčešće metatekstualne i transtekstualne konstrukte u gotovo narativnom tekstnome okružju primarno stvarnosne orijentacije, dok se ovoj trećoj knjizi pjesama Commedia, Pintarić ponovno vraća naglašenijoj citatnosti prve zbirke.

Citatna kombinatorika

Čitateljima već poznatim Pintarićevim uživanjem u citatnoj kombinatorici odiše cijela zbirka. Ovaj puta Pintarić se pozabavio književnom i književnoteorijskom tradicijom, supostavljajući tradiciju i suvremenost, a ušao je i u prostor drugih medija – filma i glazbe, kako kompozicijskoj razini, tako i na razini likovne opreme knjige i popratnoga glazbenoga materijala – instrumentalnih skladbi na CD-u koji ide uz knjigu. Dakle, na sve sastavnice valja obratiti pozornost.

Kompozicijski, Commedia nalikuje na filmsku vrpcu, stvara iluziju kretanja, razvijanja pred očima čitatelja, čiju pokretljivost fingira način obilježavanja broja stranica. Naime, svaka dvostranična ploha podijeljena je horizontalnom tamnom prugom s ispisanim brojevima stranica od prve do šezdesetprve, koliko ih je u cijeloj zbirci, što čitatelju ne dopušta zaboraviti pročitano, a istodobno anticipira nadolazeće. S obje strane te pokretne vrpce uz tekst su aplicirane i fotografije čiju semantiku treba iščitavati u suglasju sa semantikom pjesničkih tekstova jer istu razinu važnosti, semantičke ravnopravnosti, sugerira njihova frontalna supostavljenost na plohama dvostranica. Takva organizacija sugerira svojevrsnu semantičku koherentnost cjelokupnoga teksta i nužnost, rekli bismo, autointeraktivne, ekvitemporalne i prostorno pozorne, simultane percepcije i recepcije. Postupak je ujedno i metajezična informacija o intermedijalnoj prirodi Pintarićeve zbirke, točnije, o montažnom ustroju posuđenom iz medija filma, na što upućuje i sam naziv ciklusa kulešovljev učinak. Riječ je o inkorporiranju lica u različite kontekste, pri čemu ulogu onoga koji koordinira pokrete, proizvodi tjelesnu blizinu, preuzima kamera. Kameru ovdje zamjenjuju medij teksta i medij fotografije koji integriraju lirsko lice u svoje različite izvode, zaklanjajući mu ili presvlačeći identitet unutrašnjim intertekstualnim, intermedijalnim i transtekstualnim dinamičnim kretanjima.

Dijalog različitih diskursa

U zbirci je pet ciklusa (kulešovljev učinak, nevinost znači “ne nanositi bol”, interludij, želje se ne ostvaruju i to je dobro, poslanica), a igra s tekstom i čitateljem započinje već naslovom – latinskom izvedbom leksema koji je i sugestija intertekstualnog dijaloga i metaliterarna aluzija, čija se semantika otkriva dublje u tekstu. Tijelo teksta Commedie, strategija njegova razvoja, demonstrira strukturu srednjovjekovnoga žanrovskog modela komedije, čijom definicijom i završava zbirka – Commedia: (lat.) Prije svega, svaka pjesma […] s ozbiljnim početkom i vedrim završetkom… Ne možemo tu ne pomisliti i na Danteovu Božanstvenu komediju, koju je, s obzirom na kompozicijsku i sadržajnu strukturu, naslovom žanrovski odredio Boccaccio, pridajući joj, uz ozbiljnost i vedrinu, i atribut uzvišenosti, čiju notu prepoznajemo u prvoj ciklusnoj liniji Pintarićeve zbirke. Donja siva i gornja crna pruga teksta u tom prvom ciklusu oznake su dvaju različitih diskursa koji stupaju u svojevrsni dijalog – diskursa misli biblijskog propovjednika i replike mu – pjesničkoga teksta:

[Prop. 7,10]

Ne pitaj zašto su negdašnja
vremena bolja od ovih, jer to nije
mudro pitanje.

osluškujem škripu parketa
dok zatvorenih očiju
koračam sobom
bosonog

Diskursu misli biblijsko podrijetlo daje uzvišeni ton, prizvuk mudre izreke, čiji autoritativni status istine leži u iskonskome proživljenom općeljudskom iskustvu. Toj povijesno utemeljenoj mudrosti suvremeni lirski subjekt replicira meditativnim zagledanjima u sebe, nemirom i krhkošću spoznaje o sebi koju tu pronalazi.

Tražiti Ja u Drugome

Nijemost što u subjektu izazivaju mudrosne izreke biblijskoga propovjednika, “nulta” je emocionalna točka iz koje izrastaju središnja tri ciklusa zbirke, gdje je tekst ustrojen kao obraćanje Ti. To se u prvi mah može učiniti kao obraćanje čitatelju, nekom Ti izvan teksta, ali pomnijim čitanjem i uočavanjem niza intimnih detalja iz njegove svakodnevice, postaje jasno kako je Ti samo maska za Ja, kojom si on priskrbljuje objektivniji pogled u sebe. Tu svoju strategiju posrednoga zavirivanja u vlastiti identitet Pintarić otkriva i primjenjuje već u prvoj knjizi Tour de force: “Znam da očekuješ da pišem u prvom licu jednine. A to je upravo onoliko teško koliko izgleda lako i samorazumljivo. I upravo zato što ove riječi jesu potraga za tim Ja, one su toliko nesigurne, zaobilazne, posredne (one su tuđe u istoj mjeri u kojoj su proživljene). U toj potrazi nisam u stanju naći primjerenijeg posrednika do onoga Drugog: da bih stekao pravo govoriti o sebi, moram pronaći Drugog.”

Taj mučan proces samospoznaje, često eksplicitno označen motivom zrcala s nejasnim odrazom, odvija se u kontekstu svakodnevnih situacija i intimnih odnosa (večernja šetnja, jutarnja kava, intimni susret i razgovor, trenutak buđenja, gradska ulica, kafić, pranje zubi, čitanje knjige pred spavanje, razmišljanje o odgledanom filmu…). Flashevi svakodnevice samo su generator što pokreće kontemplativne pasaže inventuriranja vlastitih postupaka, objektiviranje latentno prisutnih egzistencijalnih spoznaja iz pravilnosti ponavljanja doživljenoga te njihovo pohranjivanje u vlastitu identitetnu sliku: Besciljna šetnja nije donijela željeni umor. Bacaš novčić visoko u zrak: / odgovor nestaje u susjednoj ulici. Ušavši u snop svjetlosti, zastaješ. / Pogled ti nesvjesno zastaje na vlastitim cipelama: ne prepoznaješ ih. / Sada znaš da nevinost ne znači “neiskustvo”. Zbilja koja okružuje Ti, odnosno, implicitno Ja, sa svim svojim likovima i konvencijama nudi mu različite opcije situiranja, ali postaje i prostor njegove nesigurnosti, pogrešaka, propusta, nedosljednosti, nemira, prostor njegove najveće osame, ali ne i bliskosti sa sobom, nego svijesti o zamagljenosti zrcala u kojemu se ogleda zbog debelih civilizacijskih naslaga koje osjeća i vlastitim bremenom jer, kako kaže: …bezazlen više / ne možeš biti. Osjećanje povijesnoga i kulturno-civilizacijskoga totaliteta kojemu i sam pripada čita se u svjetonazorskim analogijama između predrenesansnoga buđenja hedonističkoga u čovjeku (implicitna aluzija na Danteov humanistički doživljaj svijeta) i suvremenoga hedonizma: Užitak, to je / trošenje i / razaranje, ili citat Šalamuna na početku knjige: Bolje je ići u pakao zajedno s dušom nego ići u nebo ako moraš sve ostaviti.

Od tjeskobe do vedrine

Na koncu, u posljednjemu ciklusu poslanica, subjekt se iz svoga Ti lica, koje mu je privremeno poslužilo za objektiviranje “istina” o sebi, prebacuje u Ja, u mnogo opušteniji narativni registar, koji, kao i prije, donosi nekoliko životnih istina sentenciozno izrečenih (prvo / ljude nikada ne zanima / što drugi zaista misle. / drugo / pravi odgovor u krivo vrijeme / krivi je odgovor… itd.), ali ovdje s naglašenom notom ludizma, koji se gradi na humornoj rekonstrukciji i (re)interpretaciji osobne iskustvene situacije te na igri značenjima uvriježenih, općeprihvaćenih istina (…jer je nakon toga spustio / šaku na moje lice. / tu radnju je ponovio / nekoliko puta…).

Zaključimo, Commedia Krešimira Pintarića poigrava se mogućnošću dijaloga tradicije i suvremenosti, s uzvišenošću, ozbiljnošću, autoironijom i vedrinom. Točnije, naslanja najsvakodnevniju suvremenost na srednjovjekovni i predrenesansni svjetonazor, konstatirajući nemogućnost kanonizacije egzistencijalnih istina i njihovu, modeliranju podatnu prirodu s obzirom na konkretne okolnosti, ali i svevremensku dimenziju ljudske tjeskobe, težnje za samospoznajom i, svakako, vedrine.

Presijavanja teksta od pesimizma do vedrine osluškivati u instrumentalima s CD-a koji ide uz knjigu!

Sanja Jukić, Zarez

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesnička zbirka godine

KREŠIMIR PINTARIĆ “Commedia” (AGM / DPKM)

zbrdazdola.com

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prilog novoj osjećajnosti

U posljednje vrijeme shvaćamo da nam se sve više gubi tlo pod nogama. Gea se povlači: sve je manje vode, leda, nafte, životinja, biljaka i ozona; sve je manje slobode. Propast planeta prijeti s više strana: promjena klime, ozonske rupe, onečišćenje zraka, biološko i nuklearno oružje. Seksualne slobode ograničila je sida. U umjetnosti moderna je dovela stvari do kraja, do slijepe ulice. Nema više glasovite umjetničke slobode, evo jedan od stotine primjera: jedan je umjetnik performansa početkom sedamdesetih ispalio metak iz pištolja u zid galerije, misleći kako time osvaja novu slobodu, ali je zapravo iscrtao nove i krajnje zidove. Odjednom smo osjetili granicu: tisućama godina beskrajni prostor planeta, stvarni i mentalni, odjednom je postao konačan. Izgubili smo osjećaj slobode i počeli kušati paranoju i klaustrofobiju.

Svemir nam je ostao nedostižan, kao u romanima Stanislava Lema. Neko više biće, ili eventualne naprednije civilizacije, smiju nam se zbog toga. A s druge strane svemirska lukovica sve se više ljušti. Atomska fizika je davna prošlost, stvari su se spustile za još jednu razinu niže, do kvarkova. Isto tako više nema velikih socijalnih teorija, nema nade u nekakav socijalistički kraj vremena, pažnja se vraća natrag na pojedinca, na new age, na duhovne i transcendentalne vrijednosti. U posljednjem stadiju paranoje preostaje nam još samo put prema unutra, put u sebe, preostaje nam samo duboka, duhovna koncentracija, kao jedini pravi svemir. A to je možda poguban postupak, razaranje vlastitog bića. I pitanje gdje smo pogriješili, i jesmo li uopće pogriješili.

 

Najzanimljiviji

Također, kultura slika i spektakla sve više gubi bitku i čovječanstvo se okreće duhovnoj dimenziji — ne zato što je ona eventualno dublja, nego zato jer je jedina preostala. Jedina još nije potrošena; bila je predmetom najvećeg zanimanja samo na početku civilizacije. Je li taj proces pozitivan ili negativan, odveć je jednostavno pitanje.

Krešimir Pintarić trenutno je najzanimljiviji naš mladi pjesnik. Tu je poziciju stekao ponajviše ustrajnošću u njegovanju vlastite poetske geste; dakle izgradnjom vlastite poetike, njezinom dosljednošću, kao i kulturom objavljivanja itd. Pintarić je pisac unutarnjeg, tautolog, pisac osjećaja i emocija, pa i patetike, ako treba priznati vlastitu slabost — onog čisto ljudskog, izvan svih različitih teorija, koje nam govore zašto je nešto dobro.

Dakle, Pintarić je pravi suvremeni pisac, autor koji pogađa duh vremena. Njegov je napor usmjeren prema unutra, prema posljednjem neistraženom, a dostupnom svemiru. On se ne dvoumi citirati Bibliju, da ga slučajno ne proglase anakronim. Ne obazire se na teorije i različite estetske postavke, priča svoju priču sve dok ima razloga vjerovati joj.

Pintarićeva treća knjiga nije samo pjesnički, nego i vizualni i auditivni događaj. To je zaista mala revolucija u našem izdavaštvu — i zbog toga pohvala autoru i AGM-u. No, zbog skučenosti prostora vratit ću se onome što se meni čini najbitnije — uz nedvojbeno izvrsne fotografije Domagoja Lozine kojima je knjiga opremljena, premda bih ja još više volio fotografije u boji — i zvuk, ambijentalna glazba koja miješa sumorne zvukove civilizacije s pozitivnim vibracijama pojedinca, na CD-u. Dakle, usmjerit ću se na samu srž Pintarićeva pjesništva. A to je značenje tog istog pjesništva, obilježja poetike, itd. Štoviše, ovo je možda dobra prigoda da konačno shvatim određene težnje u našem novom pjesništvu.

Kao prvo, te težnje uopće nisu masovne. Postoji svega nekoliko autora koji su prispodobivi tom kontekstu, premda se i većina za njega veže u nekoj široj perspektivi. Koje su poveznice među njima?

 

Narativni obrat

Smatram da je narativni obrat s kraja devedesetih u našem slučaju bio samo početak procesa, iako su neki pisci ostali samo na tome. Narativni obrat nipošto nije mogao iznijeti čitavu poetiku. Taj je obrat pokrenuo neke druge stvari, koje je jako teško imenovati, a da ne zvuče glupo. Prije svega to je, u nedostatku boljega termina, neka vrsta povratka lirskom subjektu. Ali ne u pravom smislu riječi, nego više ponovno osvješćivanje takve pjesničke uloge. Povratak osjećajnosti, povratak opsesija i ljubavi, ali i filozofičnosti, ideje, fabule — pokušaj da se odgovori na različita pitanja koja oduvijek muče čovjeka.

Bio je to povratak autoru koji osjeća i želi napisati nešto o osjećajima, želi to upakirati u nekakav oblik i razviti koliko je moguće. Dakle “lirski subjekt” (pišem u navodnicima) pojavljuje se kao plod potrebe, a ne mode. Evo dokaza za tu tvrdnju: o Pintariću se u povodu Divovskih koraka govorilo da piše o ljubavi, ali da nije patetičan. Za mene nije bilo toliko važno da li je on patetičan ili ne, nego da piše o osjećajima. Također, osjećaji obuhvaćaju i sferu općenitih filozofskih pitanja o nama, o našoj sadašnjosti i budućnosti, o stvarnosti i vremenu, o tehnici i ekologiji. Riječ je o povratku stanovitoj klasičnoj poziciji pisca. Pisca koji nema kompleksa i piše o onome što ga najviše zanima i privlači. A Krešimir Pintarić svakako je jedan od zanimljivijih autora tog usmjerenja, bilo da ga zanimaju posve obične svakodnevne stvari ili da razbija glavu o velikim apstraktnim pojmovima. Njegova Commedia vrijedan je prilog novoj osjećajnosti, put prema većoj duhovnoj slobodi.

Rade Jarak, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Stihovi i strofe na elektronskom meniju

Mogu li stihovi nekog našeg pjesnika postati sastavnim dijelom kompjutorskog koda? Ako je suditi po najnovijoj poetskoj knjizi Krešimira Pintarića, koja dolazi i na CD-u, onda je odgovor više nego potvrdan. Njegova zbirka pjesama Commedia, naime, odmah je po izlasku iz tiska okvalificirana kao prva domaća multimedijska knjiga izdana na CD-u. Posve zasluženo. Što onda posve logički povlači činjenicu da će u najširoj kritičarskoj percepciji Pintariću pripasti mjesto pionira u intermedijalnom književnom polju koji na posve nov način spaja matematičke algoritme, logičke programske operacije i asocijativna verbalna bilježenje pjesničkih stanja svijesti. Dakako da sve zasluge za tako važan projekt multimedijalne pjesničke tvorevine ne pripadaju samo pjesniku nego i njegovim tehnički potkovanim suradnicima. Za izgled i funkcionalnost knjige jednako su zaslužni kontemplativni, crno-bijeli, prizori iz fotografskog aparata Domagoja Lozine. Moderno prelomljen tekst i odlično podešeno korisničko sučelje iz vještih programerskih ruku Ivice Lozine te metronomski precizna ambijentalna glazbena podloga postrokerskog sastava Play mf kao i kompetentan prijevod Krešinih stihova na engleski i njemački iz pera Aleksandre David.

 

E-lustrirana zbirka poezije

Jedna nam stvar nije samo jasna. Kako se tako jednostavna zamisao kao što je to multimedijalna knjiga poezije nije u nas ranije konkretizirala? Jer dani najživlje pisijaške revolucije davno su iza nas. Svaki obrazovaniji građanin lijepe naše ima pristup kompjutorima. A i novi naraštaji toliko su sljubljeni s multimedijskom kulturom videoigara da je bespredmetno i tvrditi da je multimedijalnost nešto prilično novo u Hrvata. Web je, osim toga, u brojnim virtualnim rukavcima pun sajtova koji se bave zanimljivim pokušajima spajanja slike, zvuka i riječi u inovativne pjesničke i multimedijalne konfiguracije. Spomenimo samo bornmagazine.com kao jedan od najuspješnijih projekata na tom polju. Bilo kako bilo, možda je i u ovom segmentu na djelu naše tipično kašnjenje za Europom? Na svu sreću dolazak Pintarićeve Commedie na CD-u pokazao je da pjesnička zbirka ne mora više imati pregled sadržaja e da bi se smatrala koherentnim dijelom književnosti – dovoljan je ekranski izbornik. Da pojedini naslovi pjesama, zatim, mogu mirne duše u kompjutorskom sučelju funkcionirati kao kompjutorske ikonice. Te da u višejezičnom elektronskom izborniku možete jednostavnim potezom miša promijeniti jezik na kojem uživate u tekstualnom zapisu. U svakom od ovih navedenih segmenata knjiga Commedia daje više od obične, u papir ukoričene, knjige. I ne samo to. Višestrukim klikanjima miša možete uključiti, poglasniti ili utišati zvučnu kulisu koja prati iščitavanje Krešinih stihova. Sve u svemu – multimedija doista znači koncentraciju pjesničke situacije u višestruku, interznakovnu formu sačinjenu od slike, zvuka, teksta, kao i manualnog kliznog rada za kompjutorskim mišem.

Kad bismo je odlučili onako ugrubo okarakterizirati, Pintarićevu bismo poeziju u Commediji mogli jednostavno podvesti pod nazivnik interznakovne poezije. Što će reći poezije koja pokušava sklopiti znakovne kombinacije iz raznorodnih medija. Tako Krešina zbirka rabi grafički layout magazinski prelomljene stranice kao sastavni dio svoga izraza. A zvučni odjek stihova odslikava se i kroz repetitivni postrokerski ritam Play mf-a. I kao takva Commedia je dosta izviđački uradak na našem pjesničkom tržištu. Multimedijska poezija ipak nije izum današnjice. Ona se javila u brojnim pokušajima prethodnih generacija nadarenih poeta. U Mallarméa npr. Bila je zatim omiljena zanimacija francuskih nadrealista, dolazila je u formi kaotičnih jukstapozicija futurizma, u Apollinaireovim kaligramima, u geometrijskom konstruktivizmu ili u pjesničkom konkretizmu. Ono što medij CD-a donosi sa sobom samo je kompaktnije i korisniku naklonjenije sučelje koje poeziju uvodi i u područje interaktivnog doživljaja u realnom vremenu. Ipak, kada je u pitanju Pintarićeva poetska zbirka, ovdje bismo s interaktivnim paralelizmima trebali stati, budući da njegova Commedia dolazi do samoga praga interaktivnosti, ali ga u nekom znatnijem obliku ne prelazi. Evo zašto to tvrdimo. Osim što ponekad trebate kliknuti mišem eda biste promijenili pojedini segment Krešine zbirke, vi kao korisnik i ne morate osobito prčkati po njoj. Od vas se ne očekuje da lutate tajnim hodnicima zbirke, da pronalazite skrivene strofe, niti da uz pomoć softverskih potprograma stupate u dijaloške situacije s odsimuliranom pjesničkom personom, koja bi vas eventualno mogla propitivati o nekim vašim stajalištima o tematskim motivima što se pojavljuju u knjizi. Ako vas zanima takvo što, jednostavno posegnite za Simsima ili Grim Fandangom. Ne i za Commedijom. Jer Krešina je zbirka poezije prvenstveno zbirka poezije. A zatim i zbirka poezije ornamentirana slikom i zvukom. Što znači da je u prvom redu e-lustrirana poezija, a tek potom i ponešto interaktivna.

Ipak Pintarić nije uspio izbjeći utjecaju interaktivnog medija kao što je to CD ROM. Kako na semantičkom tako i na formalnom planu. Krešo počesto inficira svoju poeziju raznorodnim virusima interaktivnosti. Slijedeći repetitivnu logiku glazbene podloge Pintarić npr. daje kratke pjesme koje same u sebi tvore zatvorene logičke loopove. Te logičke petlje smisla, imamo osjećaj, mogle bi se monotono ponavljati unedogled. Savršeno u ritmu glazbene podloge Play mf-a. Uzmite sljedeću pjesmu za primjer i vidjet ćete kako se njezin završetak zapravo nadovezuje na početak u zatvorenom značenjskom loopu, koji bi se mogao vrtjeti u krug:

Nikad se ne sjetiš rođendana,
godišnjica, praznika. Ne znaš što
reći ljudima kada kažu da su
diplomirali, dobili posao, dijete, da
se žene ili udaju, bilo što. Ako je to
ono što ljudi žele, misliš “u redu”.
Ali ako očekuju da zbog toga
osjetiš nešto nalik oduševljenu,
moraš ih razočarati. Predlažem da
propustimo još jedan tramvaj.

 

Uvod u zonu poetske multimedijalnosti

Pintarić vrlo često daje ovakva verbalna ešerovska rješenja. Kao da nepregledni, poliperspektivni i ciklični svijet weba i nove multimedije sažima u nekoj vrsti verbalnih petlji. Pa i pored ovakvih dovitljivih novotarija, Commedia je u ponajvećoj mjeri klasično poetsko djelo koje slijedi iskušanu narativno-logičku putanju: zbirka ima svojevrstan početak, sredinu i kraj. Tmurnu, apokaliptičku najavu, monotonu svakodnevnu jadikovku, te šaljivi, ironijski završetak. Ovakav semantički okvir nadaje općenitije čitanje zbirke ne ostavljajući nas na milost i nemilost labirintskoj logici rizomskog multimedijalnog univerzuma (koji obično vlada u svijetu elektronske interakcije). Budući da je riječ o pionirskom pothvatu u našoj književnosti, Commediju svakako treba pohvaliti, ali mislimo da je poslije nje red i na smjelije otiskivanje u nepredvidljive multimedijske vode interaktivnosti. Možda nije daleko dan kada ćemo klikati mišem i na stihovane Krešine bugove, kada ćemo krekirati strofe i preuređivati pjesme po vlastitoj želji. Ili možda četati s virtualnim autorom. Do tada će poslužiti i ova zbirka e-lustrirane poezije kao dobar uvod u zonu poetske multimedijalnosti. Živi bili pa kliknuli.

Predrag Madžarević, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nešto sasvim drukčije

Mislite li da je vrijeme poezije davno prošlo i da je vrijeme novih tehnologija zauzelo njeno mjesto – možda ste i u pravu. Naime, danas vam predstavljamo prvu hrvatsku multimedijsku knjigu – Commediu mladog osječkog pjesnika Krešimira Pintarića. Dakle, uz klasičnu zbirku poezije koju možete prelistati, u paketu vam stiže i interaktivan CD. On osim pjesama iz zbirke sadrži i glazbu, te prijevode pjesama na engleski i njemački. Svim avanturistima preporučujemo nešto sasvim drukčije: Krešimir Pintarić: Commedia!

Katarina Mažuran, BriljanTEEN

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Naša prva multimedijska knjiga

Glavni urednik Naklade AGM Kruno Lokotar poslao mi je zbirku pjesama Osječanina Krešimira Pintarića naslovljenu Commedia, koja se ovih dana dosta spominje po medijima, osobito na Internetu. Zašto je Commedia toliko zanimljiva? Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga jer se radi o prvoj hrvatskoj multimedijskoj knjizi, dakle knjizi koja je, osim u tiskanom obliku, objavljena i na CD-u, kao tzv. e-knjiga (e-book) što sadrži raznovrsne dodatke kakve ne možete naći na papiru.

Ako ni zbog čega drugoga, rekoh, i nepravedno insinuirah prosječnost samoga Pintarićeva lirskog rukopisa; nepravedno, jer se radi o vrlo dobroj poeziji, koju sam iščitao u jednom dahu, dakako, prvo u gutenberškom obliku, jer mi loadanje e-knjiga još nije prešlo u naviku.

Volim pjesnike discipliniranog izričaja, sažete i sadržajne, suptilne i neopterećene nabijanjem teškog a ispraznog metaforičkoga i leksičkog instrumentarija. Stoga, volim i Pintarićevu liriku. Među mnogim svojim vršnjacima (i mlađima) koji se razbacuju “velikim mislima” ili pak poeziju svode na provokaciju, Pintarić je “Pjesnik s velikim P”, unatoč tome što ne nudi ništa senzacionalno, osim senzacionalne – suptilnosti.

O čemu govorim? Na primjer: Pintariću će se tek rijetko, jednom ili dvaput, omaknuti pjesme poput ispisanim rečenicama naknadno / pokušavam dati smisao / vjerujući u savršenost / tautologije , jer će Commedia ostati zapamćena po mnoštvu britkih medaljona kao što je ovaj: osluškujem škripu parketa / dok zatvorenih očiju / koračam sobom / bosonog . Slavna (katkad već i dosadna) “poetizacija svakodnevice”, u Commediji se opredmetila u ponajsretnijem obliku. Onom obliku koji lirskome tkivu omogućava da bezbolno referira sa širokim citatološkim spektrom – od biblijskog Propovjednika do Tomaža Šalamuna.

Najveći smiješak izmamio mi je tipični postmodernistički paradoks: Krešimir Pintarić, kao pionir hrvatske multimedijske poezije, na početku zbirke citira sljedeće riječi Emilea Ciorana: Svako / sudjelovanje / u hirovima vremena / prazno je / uznemiravanje. / Ako čovjek / želi sačuvati / ma i trunku / ljudskog / dostojanstva, / mora zanemariti / svoj status / suvremenika. Smiješak je plod očite činjenice da se Pintarić ponaša sasvim drugačije nego što to Cioran savjetuje, barem u pogledu tehnološke prezentacije. Došli smo tako, napokon, i do CD-a, što ga oba nakladnika – zagrebački AGM i osječki DPKM – u prozirnoj vrećici sa zatvaračem nude zajedno s tiskanom građom.

Elektronička verzija Commedije u grafičkom smislu ne nudi odmak od tiskane inačice, jer je u oba slučaja tekst istovjetno vizualiziran, što je zasluga odličnih fotografija Domagoja Lozine te dizajnera, računalnog priprematelja i grafičkog urednika Ivana Lozine. No, na CD-u sve su pjesme predstavljene i u prijevodu Aleksandre David na engleski i njemački jezik (sjajna marketinška strategija!) te uz ekskluzivno skladanu glazbu banda play mf, koju možete slušati i ako koristite CD na običnom audio playeru. Za sve drugo treba vam osobno računalo.

Krešimir Pintarić (www.kresimirpintaric.com), rođen 1971. u Osijeku, diplomirani je komparatist, bibliotekar i opći informatolog. Prije Commedije objavio je dvije knjige, Tour de force (MD, 1997.) i Divovski koraci (Ghetaldus optika, 2001.) te pokupio dosta pohvala jačih kritičara (Tonko Maroević, Rade Jarak, Krešimir Bagić). Knjiga Tour de force reizdana je (DPKM, 2001.) u elektroničkom obliku – čitljiva je na www.elektronickeknjige.com .

Kad smo već kod e-knjiga, DPKM (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima) na svojim Internet adresama www.elektronickeknjige.com i www.dpkm.org odnedavno pruža mogućnost besplatnog čitanja takvih izdanja. Zasad su, koliko sam vidio, uz Pintarićev Tour de force dostupni sljedeći naslovi: Tomislav Bogdan, Pristajanje (lirika), Robert Perišić, Kultura u predgrađu: posttraumatska komedija (drama), Robert Mlinarec, Tkači snova (proza), Ratko Bjelčić, Tajna ženskih gaćica (proza), Mario Berčeić, Željezna horda (proza) te dva FAK-ova zbornika proze – fak:yu i 9 priča: fakov natječaj za kratku priču. U izradi su e-knjige Roberta Perišića Dvorac Amerika, Sanjina Đukića Zadnji je prvi te još jedna fakovska, fak:os. Voditelj projekta Besplatne elektroničke knjige i urednik izdanja DPKM-a je – zamislite! – Krešimir Pintarić. Ak bi ga nekaj pitali, pišite na info@kresimirpintaric.com.

Denis Peričić, Varaždinske vijesti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Događaji godine u kulturi

Miljenko Jergović na Beogradskom sajmu knjiga ukrao jedini primjerak romana Fukara Ivana Aralice i darovao ga Teofilu Pančiću (“Vreme”); srpska štampa konačno na HR kioscima; objavljen CD ROM BIBLIJA 3 – s interaktivnom konkordancom za PC računala (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.); KREŠIMIR PINTARIĆ i AGM objavili prvu multimedijalnu zbirku pjesama u Hrvatskoj!

zbrdazdola.com

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Commedia posve ozbiljno

Nakladnici AGM i DPKM u prošloj su se godini uspješno latili – za naše prilike – neobična pothvata. Zapravo, jedinog do sada u nas, multimedijalnog izdanja zbirke poezije. Commedia, multimedijalna zbirka Krešimira Pintarića, sretno je objedinila sadržaj, tehnologiju i dizajn.

Nije teško zaključiti zašto se u nas nakladnici ne odlučuju nove knjige s područja književnosti popratiti multimedijalnim diskovima. Preskupo, pomislili bismo. Neosporno jest, ali postoji i drugi problem: takav pothvat zahtijeva okupljanje tima profesionalnih programera, dizajnera, fotografa, grafičara, glazbenika, urednika …, što je velik i organizacijski pothvat. Commediji je to uspjelo. Radi kreativnog i profesionalnog izazova, kaže autor, pri čemu se nije pitalo za cijenu tisuća radnih sati. Što tomu dodati osim rečenice koju pripisuju Victoru Hugou: “Ničega snažnijega od ideje kojoj je došlo vrijeme.”

 

Commedia

Commedia je proizvod gotovo bez profesionalnih propusta. Čine ga knjiga, multimedijalni CD i promotivni web site. Sve tri komponente proizvoda povezuje ujednačen, unificiran dizajn, a web site i aplikaciju s CD-a i istovjetna tehnologija izrade s dosljednom navigacijom.

CD objedinjuje sadržaj knjige obogaćujući ga aplikacijom s flash sučeljem, komponiranom glazbom, autoriziranim fotomaterijalima i tekstualnim sadržajima na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku.

Dizajn i programiranje aplikacije potpisuje Ivica Lozina, multimedijalni dizajner iz Kölna. Aplikaciju odlikuje izvrsna funkcionalnost i preglednost. Na posve zatamnjenoj podlozi navigacija je riješena na marginama stranica, pa se doima vrlo diskretnom. Tek prelaskom mišjeg pokazivača, pokazani tekstualni navigacijski objekt postaje jasno vidljiv. Sadržaji se otvaraju na bijeloj ili sivo-bijeloj podlozi glavnog, centralnog dijela ekrana čime je izvrsno riješena istaknutost glavnog sadržaja – teksta Pintarićeve poezije. Vrsnost programera-dizajnera odmah je uočljiva na rješenju problema navigacije. Na svakom je ekranu dostupna navigacija: kroz sve stranice zbirke (tekstualni linkovi prikazani brojevima stranica), kroz naslovnice poglavlja zbirke (tekstualni linkovi s naslovima poglavlja), kroz sve glazbene brojeve (tekstualni linkovi prikazani brojevima skladbi pri čemu se na statusnoj traci pokazuje naziv skladbe i vrijeme trajanja), te navigacija back-next i exit.

Tehnologijom flasha riješeni su i tzv. tranzicijski efekti stranica aplikacije, pri čemu je postignuta dobra mjera dinamičnog odvijanja sadržaja na ekranu i izbjegavanja suvišnoga. Efekti se stilom uklapaju u mozaičnost stranica i izdijeljenost glavnih sadržaja jednostavnim crtama.

 

Slike i glazba

Kvaliteti zbirke svakako doprinose fotografije Domagoja Lozine, filmskog i TV snimatelja iz Zagreba. Pri tom mislimo i na “oko za kvalitetan sadržaj”, ali i na računalnu obradu fotografije. Fotografije su isječene, fragmentirane, što se posve uklapa u pomalo mosaic stil kojim su posloženi glavni sadržaji stranica. S druge strane, filtriranjem fotografija u tonovima od maslinastih do crno-bijelih s efektom izblijeđenosti, fotografije izvrsno “sjedaju” u glavni layout aplikacije. Najvažnije, slikovni materijali odlično slijede ideju zbirke pjesama (commedia: svaka pjesma s ozbiljnim početkom i vedrim završetkom): postići blagi prijelaz od ozbiljnog, zamišljenog, na trenutke rezigniranog (…nazočan si još samo u telefonskom imeniku …) do ironije, vedrine, čak i nježnosti (…Ujutro, dok/ona još spava, piješ kavu i pored/šalice ostavljaš poruku: “Nemoj se/ljutiti. Nekada jednostavno ne mogu/s tobom izaći na kraj. Nemirna si./Površna. Vidimo se u četiri.” …)

Za glazbenu podlogu Commedije može se reći isto: neupadljivo je u službi ideje zbirke. Sedam glazbenih instrumentala osječkog benda play mf neprestano je aktivno u aplikaciji. Glazba je, iako originalna i dojmljiva, posve lišena naglih prijelaza i afekata, pa može odlično nadopunjavati čitanje koje zahtijeva ponešto promišljanja.

 

O nedostacima uvjetno

Pothvat urednički potpisuju Krešimir Pintarić i Kruno Lokotar. Zaključujemo da ne bi trebali stati na ovome pothvatu tim više što je Commedia, dostupna i na engleskom i njemačkom jeziku u prijevodima Aleksandre David, namijenjena i promotivnom “testiranju” književne multimedijalne publike i na ovim govornim područjima.

Svojom se kvalitetom doista ne treba ustručavati ni ovih multimedijalnih književnih tržišta. Ako bismo baš “morali” biti kritičarski raspoloženi za cjepidlačenje, mogli bismo Commediji spočitnuti dva uvjetno rečeno nedostatka: izvršavanje multimedijske aplikacije u full screen modu, pa ako vam je potreban bilo koji drugi resurs računala, aplikaciju morate zatvoriti. Drugi je nepostojanje opcija Pause i Stop za glazbu što se donekle može opravdati umjetničkim razlozima: za ukupan dojam treba doživjeti sve multimedijalne sadržaje istodobno.

Vesna Stanković Benak, PC Chip

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjiga koja se čita, gleda, sluša i po kojoj se surfa

Mladi osječki pjesnik Krešimir Pintarić ovih je dana objavio i treću pjesničku zbirku Commedia upotpunjenu istoimenim multimedijsko-glazbenim CD-om, a na Internet stranici može se pogledati svojevrsni teaser s Pintarićevim pjesmama i demosnimkom benda Play mf sa spomenutoga CD-a.

Ova je zbirka konceptualni pomak u usporedbi s prethodnima i uglavnom konvencionalno ustrojenim zbirkama, premda je većina tekstova napisana u isto vrijeme kada su nastajali i Tour de force te Divovski koraci. Kako kaže Pintarić, cijeli je projekt stvaran dulje od šest godina u suradnji s nekoliko mladih osječkih umjetnika. Priloge iz svoga autorskog medija “na zadanu temu” dali su fotograf Domagoj Lozina, dizajner Ivica Lozina, prevoditeljica Aleksandra David te glazbenici benda play mf. Rezultat nije klasična pjesnička zbirka, nego sinteza raznih medija koji međusobno korespondiraju. Zbog toga Pintarićeva zbirka nije samo Commedia, nego i Com.media, odnosno – kako piše u uvodu – prva hrvatska multimedijska knjiga!

– Tako sam u napadu nadobudnosti napravio svoj književno-montažni poetski ciklus. Danas se sigurno ne bih tako olako upustio u to. Čini mi se da smo svi dali najbolje od sebe u danom trenutku – kaže Krešimir. – Inače, svatko je radio ono što najbolje zna, a ostali su imali pravo veta. Koji je u praksi neodoljivo podsjećao na vrijeđanje. Ne moram naglašavati kako je to bio najzabavniji dio cijelog projekta. Barem onima koji su vrijeđali.

Na pitanje što je (tragi)komično u zbirci Commedia, Pintarić odgovara: – Načelno, mrzim kada knjigu moram sažeti u dvije-tri rečenice zato što pritom sam sebi izgledam idiotski. Ako sam nešto mogao reći u dvije-tri rečenice, zašto sam onda napisao knjigu? S druge strane, uvijek postoji nešto što čini idejnu vertikalu svake knjige. Čini mi se da bih Commediu mogao najsažetije opisati kao razradu Hoelderlinove rečenice “Gdje je opasnost, raste i spasonosno”. Zato je knjiga i strukturirana kao commedia, s mračnim početkom i vedrim, ali i autoironičnim završetkom.

Igor Gajin, Osječki dom