Ima tu Sv. Duha, kao u Danijela Dragojevića, ali i strašnog očaja, kao u Ujevića. A i nježnosti i munjevitosti generacije rođene osamdesetih. Marko Pogačar je čudo, nije potpuno jasno tko je, tko ga je smislio i zašto, očito je tek da je tu, centralan: teško je reći što započinje, svjetlost koja iznutra / puzi zidovima liježe tihe travanjska sjene / tikve cvjetaju, hrđa se runi…

Kako sjajno doziva gustoću sjećanja, ne dotiče se samo čitateljevog tijela, već i njegovog rasutog micelija. Kako on zna što je čitatelj ćutio dok je uzbuđen pješke hodao prema Toledu da bi vidio Pogreb grofa Orgaze, kako se osjećao kad je izgubio Hajduk? Autor je strašan brat drugim velikim pjesmama koje su bile njegov kalem, stupnjuje svjetlost. S Pogačarom si ne samo hrvatsko, već i svjetsko pjesništvo podiže veliku krošnju.

Tomaž Šalamun