Crno pismo
380
Irena Matijašević

Crno pismo

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 2
Preuzimanja 1
Ukupno 3
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

„Crno pismo“ Irene Matijašević, autorice do sada poznate po poeziji, je proza koja se dodiruje s poezijom, dnevnik bez nadnevaka pisan iz nesanice i traume, koji obuhvaća godišnji kalendarski ciklus, ciklus regeneriranja. Proza „Crnog pisma“ je autoterapijski čin u kojemu se unutarnje i vanjsko preklapaju, i izokreću, pisanje pisma adresatima, ali i samoj sebi, autoanaliza i analiza, u prvom redu složenog ljubavnog odnosa.

Okosnica spisateljskog interesa je ipak emocija sama, njezino racionaliziranje, zahvaćanje i dohvaćanje, pa se hibridna priroda ovog pisma nameće kao logičan izbor. Naime, standardna ekonomija teksta i života u slučaju traume i emocije je neupotrebljiva, prije krivotvorenje nego oslikavanje, pa se Irena Matijašević hrabro upustila u petlje i proces koji je načelno beskonačan, redundantan, cikličan i fragmentaran, u kojemu se prebrojano opet opsesivno broji, jer je svaka sigurnost izmaknuta, gdje se govori iz ranjenosti, proces koji je otvoren kao rana i promatra vlastito zacjelivanje.

Istodobno ovo pismo pisano u tamu govori i o prirodi jezika i o mediju, donosi nadahnute pasaže o interpunkciji, o društvenoj i kulturnoj matrici u kojemu je nastalo, gomila građu iz dubinske psihologije, raspodjeljuje taj teret i balansira njime, stalno u napetosti koju kao da mjeri otkucavanje sata.

Put prema razrješenju koje se polako ali neumitno, gonjeno samim protokom vremena otvara je nebeska fizika, uspravljanje i uzlet, glava konačno podignuta prema gore, prema pticama i eteru.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kroz strukturu četiri godišnja doba, sve do završnog epiloga, uspostavlja se vrlo emotivan i bolno iskren monolog koji funkcionira prije svega kao pismo samoj sebi. Kao pročišćavanje, terapija, izgovaranje onoga što najviše boli, optuživanje i autoanaliza. Kao krhotine jednog ljubavnog raskida, razbacani motivi prevare, izdaje, nerazumijevanja, s povremenim izletima od sebe prema drugima (ocu, obitelji, suparnicima, protivnicima…).

S jedne strane ovo je i obračun sa žanrom proze, „žanrom koji me odbijao cijelog života“, ali je u jednom trenutku postao jedinim mogućim medijem „samosanacije“, pa se i njega nastoji analizirati u onim dijelovima koji funkcioniraju kao zapisi o nastanku knjige. Na neki način „Crno pismo“ pokušava uhvatiti i pratiti strukturu labavog romana, ono ima svoj razvoj i epilogom naglašen „izlaz“ u kojem pripovjedačicu „veseli vanjski svijet“, jer je proces pisanja ipak doveo do pročišćenja, do „nadomjestka“ života nakon kojeg se opet može izaći van s nekim spoznajama o sebi i drugima koji su nam bliski.

Proza Irene Matijašević s jedne je strane na tragu fragmentarne ženske proze, hibrida dnevničkih zapisa, pisma, pjesme u prozi, koja tematizira samoću, odnose s drugima, bliskima, ljubav koja dovodi do bolesti i ovisnosti, strahove, preuzetno rečeno život. No, daleko je autorica od bilo kakvih klišeja ili banalnosti na kojima se bazira taj tip suvremene proze, njezino pismo nimalo ne koketira s čitateljima, vrlo je osobno, na trenutke autistično, svo u poetskim pasažima, u proturječnostima koje su odlika pripovjedačicinog karaktera, njezine ljubavne veze, na kraju krajeva i strukture i logike same priče.

Čitavo vrijeme, čitajući „Crno pismo“, imamo osjećaj kako je ova proza nastala kao prostor u kojem se odlažu emocije kojih je u jednom trenutku bilo previše i koje su bile presnažne da se s njima može živjeti u onom „pravom“ životu. Zbog toga neki dijelovi ostavljaju dojam konfuznosti i neke neuhvatljive logike, no tako je to s emocijama.

Doista se može reći kako se ovom prozom pisanom posve izvan bilo kakvih žanrovskih i tematskih klišeja, Irena Matijašević u godini koju možemo nazvati godinom vrlo zanimljivih proznih debitanata, predstavila kao spisateljica nesklona bilo kakvim kompromisima, pa čak ni onome kako se prelazak iz poezije u prozu događa onda kad poezija postane prekrhka za „velike“ teme.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list