Katalog dijaloške imaginacije višestruko s pravom nagrađivana pjesnika Romea Mihaljevića, kako je to primijetila Tea Benčić Rimay, rubno primjetnim jezikom – jezikom noći, bilja, vatre, zvijezda… nastavlja stvarati pjesmu kao „prisutnu odsutnost“. U katalogu instrumentarija za izgradnju pjesme zanimljiv je položaj samih riječi kojima se na jednom mjestu predlaže „gašenje“, jer u srazu s oblicima, slikama, slušnim halucinacijama, sjenama, glasovima koji govore još nezapisanim jezikom i koji su redom gradbeni materijal predlagane materijalizacije odsutnosti, riječi se javljaju kao prepreka za život neizgovorivoga.

Za razliku od govornih slutnji koje u sebi sadrže oblici, slike… riječi govore i izgovaraju, time slikama i oblicima… određujući fiksirano i teže promjenjivo značenje. Njihova se uloga doduše mijenja u drugom ciklusu knjige čija atmosfera, prokazivačkom logikom teksta, slijedi motivski katalog slutnji i aluzijâ prvog: dodiri („tiha kolonija dodira“), praznina („fotografiram prazan krevet“), snimke umjesto izravnih prijenosa događaja („zajedno gledamo snimku koncerta“), budućnost kao neizrečeni nagovještaj katastrofe („maštanja o okolini ugroženoj neodređenom prijetnjom“)…

Rekuperirane u fragmentu teksta „Može li postojati voda toplija od ove kojom mi ispireš lice, riječi blistavije od svega izgovorenog u snu. Noćas su zidovi sobe bili usahla zemlja iz koje izrasta crno stablo“, riječi se vraćaju u ravnopravne prostore komunikacije, uz bok oblicima, slikama, dodirima…

Drugi dio citata, onaj o zidovima sobe kao o usahloj zemlji, ukazuje na jednu od motivskih okosnica lirskih fragmenata knjige: dihotomiju priroda/kultura, koja, baš kao i one noći/dana; izgovorenog/neizgovorenog… riječju prisutnog i odsutnog, ne čini dihotomiju na način binarnih opozicija koje se niti žele niti mogu pretopiti. Naprotiv, priroda i kultura, u nostalgičnom projektu melankolije memorije Romea Mihaljevića, uzajamno se nadopunjuju, čitatelju ukazujući na lirski život suplementa kojim se, u slučaju njegove osobne poetike, pomiruju stilske dominante moderne i postmoderne.

Sinteza prirode i kulture ostvaruje se u trećem ciklusu knjige: „Kao voda koja se slijeva niz tijelo i briše sve boje i tragove proživljenoga, tako me tvoj glas približava slučajnostima, razgovorima o prisutnosti (već prekrivenim finim slojevima prašine)“. Prašina, točnije njezin fini sloj, u svijetu suplementa u kojem je kultura oprirođena (ili je u prirodu ubrizgana kultura) ukazuje na još jedan bitan segment kojim Mihaljević gradi tekstualni svijet: na granicu.

Negdje pri početku knjige, odmah nakon predloženog „gašenja riječi“, čita se pitanje: „Gdje je granica…?“. I dok „jutarnje lice zaborava“ razlistava krajolik suplementa („mrtva stabla, sušom sprženi travnjak“), granica, čini se, pomalo izranja na površinu. Na jednom mjestu ona je koža na kojoj i kojom subjekt, u slabom „placebu rane jeseni“, osjeća „dodire otpalog lišća“. Nedugo zatim granica postaje papir. Preciznije pergament u kojemu se sloj kože lijepi na celulozu, čineći papir koji je koža „koja pokriva bešumno lice tame“. Ova materijalizacija granice čini se logičnim učinkom prethodećeg joj priznanja da samo „želja za kožom“ (autora) hrani ništavilom. A ništavilo ovdje nije mjesto gdje nema ničega: ono je negativni zamašnjak imaginacije; nešto što je Drago Mlinarec nekada zvao „skladištem tišine“, prostor iz kojega, energijom sjećanja, eruptiraju čestice od kojih je izgrađena cjelina ove knjige.

Stvari su, govori nam iskustvo osobnih povijesti, realnije u oku sjećanja. O tome svjedoče i stihovi koji slijede: „Sive tvorničke hale i ulica pokrivena raznesenim plakatima, fiksirani okom kamere, imaju istu ljepotu kao antički slavoluci i ruka položena na ogradu balkona, s morem u pozadini“. Oko kamere, mjesto upisanog sjećanja, okosnica je i jedina poznanica u memorijskoj jednadžbi „sive tvorničke hale = antički slavoluci“.

Memorija, melankolija, nostalgija, gotovo obligatorna žudnja za upisivanjem sebstva u palimpsest bivših mjesta, vremena, bivših događaja i ljudi elementi su koji su inicijalno omogućili ovu knjigu retro-vergilijanskog naslova. Osim lirsko-psihološki prorađenog žala za prošlim koje se sluti u svemu što pjesnika danas okružuje, ova izvrsna knjiga utemeljena je i na sloju straha. Straha od „nemoći pisanja o sebi“. A strah je taj strah od straha „da tužne uzdisaje nehotice ne pretvorimo u otiske literature“.

Dobar je to i za pjesnika bitan strah. Usudio bih se reći da je taj strah zapravo (pred)uvjet za liriku. Kad bi ga, osim Romea, u sebi prepoznali i mnogi drugi, slika intimističke nacionalne poezije bila bi slika puno ljepšega svijeta.

Nikola Petković