Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske
[proza]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske
Tradicionalnim pojmovima govoreći, Andrićevi bi tekstovi bili najbliži esejima, ali u njima ima mnogo dijarijsko-autobiografskih elemenata, a u ciklusu Arabeske nalazimo i uzorke fikcionalne proze. Osim toga, i u onim esejima gdje se autorov stil i tehnika izlaganja približuju znanstvenom diskursu osjećamo tu borgesovsku poetiku koja znanstvene činjenice i fragmente znanstvenih tekstova tretira kao građu fikcionalnih tekstova vješto se poigravajući paraznanstvenim klasifikacijama, formirajući vlastite logičke sustave. Znanstvena ili filozofska činjenica u takvoj poetici postaju sredstvima očuđavanja literarne forme. Nakon takva poetičkog iskustva nije neobično i ovu formu eruditske esejistike tretirati kao pripovjednu prozu.
Velimir Visković, Vijenac
: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zaključimo: posljednja faza Andrićeva književnoga rada predstavlja nam njegovu snažnu usredotočenost na tekst. Bilo da se radi o tekstu kulture ili pak književnom tekstu, autorove analize nastoje prodrijeti u smisaono središte interpretiranoga materijala. Doduše, autorski glas ponekad je toliko snažan da se čitatelj osjeća sudionikom procesa dvostrukog čitanja – jednog, usmjerenog od autora prema tekstu te drugog, usmjerenog od teksta prema autoru. Tko koga čita i što se u što upisuje? To je samo jedno od mogućih pitanja nakon susreta s književnim radom Stanka Andrića.
Leo Rafolt, Anagram