Delimir Rešicki postavio je, posebno u svojim kasnijim, „postkvorumaškim“ pjesničkim knjigama, upečatljiv koordinatni sustav za čitanje maglene ravničarske melankolije, a vjerojatno najzanimljivije ga je svojom „postpejzažnom“ lirikom u međuvremenu nadogradio Slađan Lipovec. Treća zbirka stihova nagrađivanog pjesnika mlađe generacije Davora Ivankovca uspješno se upisuje u naznačenu tradiciju, proširujući njezin horizont vlastitim intervencijama, pomičući barem za nekoliko centimetara dalje, u nepoznato, onaj žučni kamen koji je još u prethodnoj, Goranom za mlade pjesnike nagrađenoj knjizi Freud na Facebooku, pjesnik u vlastitom arealu izjednačio s međašnjim. Ishodišta joj je, čini mi se, koliko u nuštarsko-vukovarskoj svakodnevici njezinog autora, potražiti u spomenutim te još ponekom generacijski bližem opusu aktualne domaće pjesničke proizvodnje.

Pedesetak uvrštenih pjesama raspoređeno je u šest numeriranih ciklusa, pri čemu se zadnji sastoji od samo jednog izdvojenog sastavka, koji funkcionira kao neka vrsta epiloga. Na labav način rukopis slijedi hod godine. Na početku čvrsto dominiraju jesenje magle (Rezanje magle naslov je također pjesnikovog prvijenca), vlaga, blato, mraz, sjeverci i ubojita zimska studen, zatim slijedi otopljavanje, rast i proljetno bujanje, dok se na kraju u retke uvlači statična omara ljeta, koja kulminira kolovoškom, zelenkastom tamom. Početak je, k tome, primarno obilježen eksterijerima, pustoši ravnice, njiva, oranica, padalinama preopterećene ilovače i snježnih groblja, dok će nastavak donijeti uspostavu interijera, preseljenje u sobu, kuću, u svakom slučaju iza zidova, među beton, crijep i cigle, gdje nastupa proljetno čišćenje. Bršljan koji se isprve, u eksterijeru, penje iz zemlje i duž kičme hvata u kosu, sada prijeti kao pošast izvana, s one strane zida buja diluvijalna era iza spuštenih roleta, / napreduje invazivni bršljan. Tu je opasnost bršljana, zarastanja, preuzimanja od strane njegove vitalne tame moguće čitati i kao metaforu depresije, bolesti, zatvaranja kojem se valja oduprijeti. Analiza medijalnog simulakruma, digitalizacije i komunikacijskog otuđenja te hipertehničke ere iz prethodne knjige potisnuta je u drugi plan, no ipak se paralelno s „horizontalnim“, htoničkim fonom ispleće „vertikalna“ motivska mreža svemirskih brodova, satelita, drugih planeta, kometa, elektroničke pošte i high-tech gadgeta.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesnik Davor Ivankovac svojom knjigom Doba bršljana pred čitaoca donosi poeziju koja uranja u melankoliju panonskog blata. Time unutrašnja atmosfera ove pjesničke knjige postaje spora i gusta, a pjesničke slike koje se u gotovo prozaičnom registru redaju osvjetljavaju prostor u kojem se pokreti života prelamaju u magličastim i košmarnim krhotinama. Tamo gdje je nekad bilo more, sada stoji jedan gnjili svijet zarobljen u svojoj čežnji za tom vodom koja iz podzemnih dubina zove. Doba bršljana tako je arheološka iskopina nad čijim se kraterom, kao otvorenom ranom, pjesnik naginje i kao hiromant u njoj čita naslage drevnosti i krvi koja je u oranicama Panonije zamijenila salinitet mora. Ta krv razasuta po ovoj zemlji huči iz dubina i nezadrživo povlači sve u svoje ponore, stvarajući nemire, ali i donoseći blagost proljeća sa davno iščezlim odjekom Mediterana.

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ukoliko se zapitamo kad se događa i koliko dugo traje Doba bršljana iz naslova pjesničke knjige Davora Ivankovca, mogli bismo doći do odgovora da takvo razdoblje obuhvaća veći dio kalendarske godine. Međutim, osim što se u Ivankovčevoj zbirci pojavljuje na denotativnoj razini, kao pejzažni lajtmotiv, bršljan iz naslova sadrži i višeznačan simbolički naboj: „doba bršljana” označava i određeno stanje duha, kao i izvjesnu civilizacijsku postavku. Radi se, recimo odmah, o izrazito distopijskoj figuri, upravo u skladu s vizurom koju ovi stihovi uspostavljaju.

Imaginarij Doba bršljana usidren je u ravnici, preciznije onoj slavonskoj i baranjskoj, onakvoj kakva se ukazuje nakon više od četvrt stoljeća ratnog i poratnog pustošenja. Riječ je o predjelima temeljito ispranima od pitoresknog šarma panonskog života kakav se još uvijek povremeno može pričiniti autsajderu: opjevanim pejzažima dominiraju vjetar, sablasno klopotanje vlakova, lavež pasa i zvonjava crkvenih zvona, bodljikave žice, ograde, napuštene ili zapuštene kuće, te dakako sveprisutni bršljan, paprat i mahovina.

Dinko Kreho, Booksa