Andriana Škunca je danas jedan od rijetkih pjesnika našeg jezika s mogućnostima dostojnog i dostojanstvenog korištenja konkretne evokacije. Pravo i pokriće za to stekla je upravo svjesnim uzmicanjem od denotativnih krajnosti i inzistiranjem na tvarnosti samog teksta, koji ne opisuje niti prepisuje već koristi sve slojeve – makar išarane, prebrisane, precrtane ili prekrižene – riječi. Uz sintaktičku i semantičku elastičnost karakterističnu za pjesmu u prozi, bitan je i čisti lirski supstrat nezavisan od bilo kakvih ritmičkih ili grafičkih dosjetki. Stoga svakako zaslužuje pažnju, ali je i neposredno izazivlje, te će svatko tko započne čitati Drugu stranu zrcala vrlo brzo biti privučen i uvučen.

Tonko Maroević