Hrvoje Turković, uz Antu Peterlića nedvojbeno jedan od dvojice najvažnijih hrvatskih fimlologa, za sebe je izborio nekoliko zasebnih niša, u svakoj ostvarujući zamjetne uspjehe i ostavivši velik trag. Teoretičar je u najužem smislu, esejist, kritičar, polemičar te, što se rjeđe uočava u komentarima, zanimljiv povjesničar filma. Svoju je široku filmsku i opću kulturu očito upregnuo na puno polja. A cilj mu je bio – i to uspješno ostvaren – obraditi što veći broj različitih tema i modela razmišljanja o filmu. A svakom problemu pristupa prepoznatljivom svježinom i radoznalošću. Dakako, ti se različiti modeli i prožimaju – eseji su često teorijski obojeni, polemike često esejističke, i tako dalje.

Neki će Turkovićev pristup problemima i pojmovima tumačiti utjecajem analitičke filozofije, koju je Hrvoje apsorbirao, jer ta škola jako puno pažnje posvećuje bistrenju pojmova i fenomena na veoma detaljan način. To nije netočno, no ja mislim da je kod Hrvoja riječ prije svega o temeljnom interesu s kojim je krenuo u pisanje o filmu, koji ga ne pušta do dana današnjeg. Zato je tako lako prelazio i granice medija u svojim razmatranjima – eseji iz Umijeća filma, knjige prethodnice ovom izdanju, koji ne spadaju pod film u užem smislu prebačeni su u specijalistička izdanja o televiziji i animaciji (Narav televizije i Život izmišljotina). Također, zbog iste je široke radoznalosti Turković u teoriji pokušavao obuhvatiti i pokretne slike općenito (primjerice u Nacrtu filmske genologije) i vizualnost općenito (primjerice u Razumijevanju perspektive). Očito ni u jednoj fazi svoga rada nije izgubio vatru koja potpaljuje pisanje za širu publiku, kao ni vatru koja pali požar teorije.

Filmske marginalije znatno su prerađen materijal knjige Umijeća filma, obogaćen esejima kojih u prvoj knjizi nije bilo, pa čak i novonapisanim tekstovima. Dakako, ova knjiga pripada  esejističkoj struji autorova rada. U njoj se Turković otvara širem čitateljstvu, nudeći mu i dašak teorije, obrađujući različite teme na način koji vole i filmski znalci i filmski početnici, oni koji nemaju veliko iskustvo u čitanju tekstova o filmu. Knjiga je stoga i svojevrstan uvod bavljenju filmom, ali je i sjajna točka za provjeru onima koji se filmom već bave. Neće se, dakako, svi složiti sa svakom tezom iz ovog bogatog izdanja, no ukoliko ono nekog potakne i na polemiku, nitko neće biti sretniji od autora. Njegova radoznalost podrazumijeva i dubok interes za dijalog s neistomišljenicima, upisan i u mnoge tekstove Filmskih marginalija. Dakako, s obzirom na autorovu reputaciju među svima koji vole film a čitaju naš jezik, te s obzirom na teme i opći ton knjige, ne sumnjam da će ovo biti još jedan Turkovićev publicistički hit.

Nikica Gilić