Prije nego što je u jeziku našao mogućnost provokacije, Valent ga je prihvatio kao vokaciju, kada je kao znak naraštajne identifikacije preuzeo poetiku semantičkog konkretizma. To nesvjesno, remboovski razdešeno slaganje označitelja s označenim navelo ga je da u potrazi za jakim označiteljima otkrije energiju spolnosti skupa sa žilavošću zabrana koje je sputavaju. Provokacija i pljuska konvencionalnom ukusu karakteriziraju Valenta više nego ikoga od časa kad je prihvatio šezdesetosmašku seksualnu revoluciju, posljedica koje je zacijelo bila detabuizacija erosa i otvaranje hermetičnoga rječnika poezije spolnom nazivlju. Valent pritom nije bio voajer ni skatolog, nego junak i protagonist svojih spolnih demonstracija koje je u punom smislu živio i ispisivao. Kako je prekoračivanjem svih zabrana otkrio da je moguće reći sve, a da to nikoga više ne šokira – i da ga umalo nije ubila prejaka riječ – odlučio se, kako uočava Krešimir Bagić, “za krajnju manirizaciju lirskoga govora i na sakralizaciju seksa kao iskonskog prostora humaniteta”.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac