Ivana Šojat-Kuči sklona je okušavanju u raznim formama, te je nakon poezije i romana napisala i svoju prvu zbirku priča koju je u tiskanom obliku objavio riječki ogranak Društva hrvatskih književnika. Kao što je već autorica izjavljivala za medije, priče su nadahnute ili tragičnim vijestima iz crne kronike dnevnog tiska ili pak gradskim pričama o promašenim sudbinama. Točnije, inicijalima s novinskih stranica i ljudima ocrnjenima tračem htjela je dati dušu, što je i inače konstanta njezine književne produkcije: potraga za izgubljenom humanošću, i to humanošću usmjerenom na konkretnog pojedinca: s imenom, prezimenom i svojom nesrećom.

Uvijek ambiciozna u tematskim polazištima, Ivana Šojat-Kuči i ovaj put opisuje ekstremne egzistencijalne situacije kao što su ratni zločini, samoća, umiranje, alkoholizam, svakodnevica samohrane majke, predrasude okoline… Kompleksne teme, čak i kad imaju romaneskni potencijal ili barem novelistički, autorica ipak uokviruje konvencionalnim minimalizmom kratke priče, što je itekako poticajno samoograničenje koje može – perom vještog, ali i strogog pisca – rezultirati vrhunskim djelima, kako to već dokazuju mala remek-djela svjetskih kratkopričaških klasika.

U slučaju Ivane Šojat-Kuči riječ je o spretnom balansiranju. Upravo kad čitatelja izritira pokoja melodramatska rečenica, tehničnost kakve se nauči na literarnim radionicama ili popularnijji, ali jeftin spisateljski efekt, autorica se iskupi ili zanimljivim sižeom koji čitatelja zadržava do kraja priče (i tako do kraja knjige) ili dojmljivom završnom rečenicom, u čemu zablista i autoričin pjesnički talent.

Formalno, Šojat-Kuči se upućeno koristi tehnikom koja se školski naziva psihološkim realizmom, ali mu dodaje novu dimenziju brisanjem granice između života i smrti, tako da likovi nastavljaju pripovijedati s one strane iskustva: autorici to otvara prostor za imaginaciju i pokoju metafizičku pa čak i religijsku spekulaciju, a čitatelju pak da uživa u toj začudnosti.

I na posljetku, autorica se vješto osigurala: većina priča ispripovijedana je unutarnjim monologom likova pa kada se i dogodi pokoji stilski ili kvalitativni propust, to se uvijek može pripisati psihosocijalnim ograničenostima likova. Ukratko, kad pojedini odlomci zvuče poput dijelova ispovjednih priča iz tiskovina kao što su “Moja tajna” ili “Moja sudbina”, cijela priča, ironično, dobiva na autentičnosti.

Igor Gajin