Radnja fantazmagoričnog romana Marka Dejanovića Karte, molim!, prožetog stanovitim prigušenim egzistencijalističkim očajanjem, nekom gotovo nihilističkom sviješću o nemoći osamljenog, izmještenog subjekta da probije ili prekorači zid napuštenosti, zid koji ga odvaja od ostalih, jednako tako napuštenih, otuđenih subjekata, prožetog sviješću o neumitnim zadanostima prostora i vremena na koje smo osuđeni, odvija se u neodredivim, halucinantnim, „izmijenjenim“ stanjima svijesti, negdje na razmeđu jave, sna ili duboke kome. Upravo ta perspektiva autoru omogućuje da progovori o neuralgičnim točkama nedavne prošlosti u koju je naša sadašnjost i dalje uronjena, i o budućnosti koja prijeti ponavljanjem prošlosti. U tom smislu, morali bismo se svesrdno složiti s pripovjedačem koji zaključuje, „Valjalo bi se probuditi“.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nakon što je poluprazni voz kojim je putovao iz Beograda u Zagreb iskočio iz šina, glavni junak i pripovedač se, na neki neobjašnjiv način, našao nepovređen u vremensko-prostornom limbu, zajedno s kondukterom, koji mu odgovore na pitanje: Šta je važno u životu? daje umotane u neke priče nekih ljudi o nekim ljudima. Na poziv tajanstvenog konduktera, životne priče pričaju Ivan, Luka, Mateja i Marko, četvorica putnika, koji su uvek tu, u vozu, na putu. Priče o nehumanom odnosu prema starima i bolesnima, o smaku sveta, zločinu, žrtvi, krivici i osveti ili o potrazi za femme fatale, zapravo se odnose isključivo na glavnog junaka.

Srđan V. Tešin

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U romanu Karte, molim Dejanović se zrelo poigrava predrasudama, značenjima, znanjima, vjerovanjima, tabuima. Ne voli opisivati, ali voli postavljati pitanja. I odgovarati na njih. Efektno i direktno, poput maksimalno istreniranog boksača koji ne zna za milost i književna prenemaganja. Pri tome se vješto koristi različitim spisateljskim tehnikama u dočaravanju različitih žanrova. Ima smisla za erotičnu doslovnost, na mahove je poetičan, kontrolirano zakučast, politički aktualan i polemičan. Ali nije banalan. A nije lako biti dubok u plitkim vremenima.

Denis Derk, Večernji list