Nakon proezije objavljene u knjizi Samosanacije, druga knjiga Suzane Matić, Koliko sam puta okidala s boka (anatomija promašenog) nastavlja tamo gdje su Samosanacije (za)stale, nadovezuje se na njih već i naslovom i kao da vuče i tu knjigu u autorsko jedinstvo.

Koliko sam puta okidala s boka ima puno valjanih razloga za svoju odvojenost i samostalnost. Naime, ovaj put autorica se usredotočila na tijelo, pa ga, dio po dio, ispisuje i stvara, kompletira sliku koja je sva prožeta duhom.

Suzana Matić ovaj put simulira (?) dnevnik bez nadnevaka, dnevnik tijela i o tijelu. Njezini unutarnji dijalozi u svojoj ukupnosti teže cjelini koju, naravno, ne dosežu niti tome streme, jer da su je dosegli ove knjige ne bi bilo, jer i ova knjiga jest knjiga o nesavršenostima, pukotinama, dvojbama, boli i promašajima, raznorodnim poticajima koje autoričin galantan i kultiviran rukopis nježno, često i erotično, obuhvaća i privodi na svjetlo stranica. Kroz knjigu se nekoliko, uglavnom ispovjednih narativnih linija isprepleće, kao što je u tekstu nerazdvojivo spleteno filozofično i intimno.

Obuzetost jezikom ove autorice već je dobro znana i nanovo se potvrđuje, posebice njezina sklonost prema spektru paradoksalnog, a kako i ne bi tako bilo kada pokušava emociju zauzdati glavom, tijelo obuhvatiti jezikom, život zapisati i pri tom i kroz pisanje dokučiti njegov intenzitet, možda ga čak i nadomjestiti.

Kruno Lokotar