prošla sljedeća Koncepcija vrta
227
Ivan Babić

Koncepcija vrta

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 113
Preuzimanja 91
Ukupno 204
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. Iako je to jedino mjesto na kojemu se Bilić-Jeličić izrijekom spominje, Babićeva se zbirka pretvara u poetski portret tog čovjeka. Na temelju oskudnih podataka moguće je kazati da je Nikola Bilić-Jeličić (1960-2012) obrazovanjem bio akademski slikar, a nagnućem ekscentrični konceptualist, suvremenik događanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni od kraja sedamdesetih godina. No nerado je izlagao, dapače ustrajno je bježao od javnosti, pozornice i galerijskih svjetala, na koncu se vratio u rodne Studence gdje je do smrti živio i stvarao prema mjeri svojih nadahnuća i motiva. Među ostalim Bilić-Jeličić se bavio eksperimentalnom i multimedijalnom umjetnošću, karikaturom i dizajnom, izvodio performanse, postavljao instalacije u javni prostor i sl. Iako praktično nepoznat u umjetničkim krugovima, iza njega je ostalo golem i nesređen opus.

Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima:

Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

Kao i ovu, autor još nekoliko pjesama organizira oko stvarnih ili apokrifnih iskaza svoga poetskog lika, iskaza koji zrače paradoksalnom ili zagonetnom oštroumnošću, npr.: „Nestalno se ne mijenja“ ili „Trošim vrijeme, trošim prostor“. Središnja cjelina zbirke Vrt otvara se pak umjetnikovom rečenicom „Vrt je ušao u sobu“, a nastavlja opisom sobe prepunom „rašeljkinih bobica i lišća, ptičjega izmeta i perja, užurbanih žutih mrava“. Citirani rečenica i opis naznačuju sasvim osobit vrt, vrt u kojemu je sve izmiješano, spojeno, zamjenjivo, pomično i gibljivo. Taj vrt je metafora umjetnikova svijeta, istodobno opijajuća i zbunjujuća, blistava i opasna. On je mjesto na kojemu se susreću red i nered, cvijet i korov, poznato i nepoznato. Iz teksta u tekst mijenja se njegov izgled, raspored i broj njegovih stanovnika, smjenjuju se vjetrovi, svjetlost i mrak, godišnja doba, zelenu boju nadomješta smeđa, nju bijela, broj staza neprestano varira, divlje i pitome životinje dolaze i odlaze. Ivan Babić zapravo obnavlja tradicionalnu simboliku vrta kao zemaljskog raja ili sjećanja na izgubljeni raj, kao „svijeta u malom, ali i povratka prirode u prvobitno stanje, poziva na povratak prvobitnoj prirodi bića“ (Chevalier – Gheerbrant). Još u 3. st. kineski je pjesnik Xi Kang uskliknuo: „Kakva li užitka! Šetam vrtom, prolazim beskonačnošću.“ Taj je usklik sasvim podudaran s emocionalnim odnosom Babićeva umjetnika spram vrta. Konceptualac se na koncu posvetio koncepciji vrta, iz (prividnog) kaosa izronit će možda čitav kozmos.

Tekstovi Ivana Babića su kratki, aforistični, oklijevaju između opisa i naracije, koncentriraju se na pojedinosti i trenutke u kojima se začinje događaj, u kojima njegov umjetnik kreće na neko od svojih nepredvidivih putovanja. Jezgrovitošću, logičnošću i skladnom unutrašnjom organizacijom pjesme u prozi taj pjesnik kao da stvara kontrapunkt umjetnosti svoga lika te upravo tako upozorava na njezin golem artistički potencijal, npr.:

U stari škartac umotao je korijen maslačka s grozdićima suhe zemlje. Kasnije će zemlju smrviti, dodati pljuvačku i cvjetni prah, smiješati boju i biljci udahnuti neki novi život.

Ivan Babić se u Koncepciji vrta predstavio kao pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu. Izvjesno je da je Koncepcija vrta od Nikole Bilića-Jeličića stvorila jedinstvenog vrtlara, a od Ivana Babića pjesnika koji tu jedinstvenost umije uvjerljivo istaknuti.

Krešimir Bagić, Pogled iz Dubrave

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.