prošla sljedeća Krila u koferu
120
Boris Beck

Krila u koferu

[eseji]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4012
Preuzimanja 650
Ukupno 4660
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Čarobna krilca Borisa Becka

“Nikolaus Cues (1401-1464) probio je srednjovjekovnu sliku svijeta”, stoji kraj reprodukcije bakroreza u knjizi Velike zagonetke svijeta. Na toj reprodukciji, koja me opčinila davno-davno, vidimo čovu u starinskoj halji gdjeno kleči na zemlji u idiličnu krajoliku, probivši glavom, rukom i drškom štapa kupolu nebeskog svoda: nekovrsno šatorsko krilo s narisanim zvijezdama i lažnim, nasmiješenim suncem. A s onu stranu platnena svoda zijevnula je dubina pravoga svemira… Eto, to je Boris Beck koji progovara u ovoj knjizi: mudrica i radoznalac, heretik i fantast kojega fasciniraju prostori s onu stranu “srednjovjekovne slike svijeta” – tipskog svoda skrpljenog danas od simulakruma novinskih plahti, video-zidova i džambo-plakata.

“Često se osjećam kao da mi antene strše iz glave”, priznaje Beck bilježeći fine signale koji mu pristižu iz mogućih svjetova; u njima glavnu riječ vode djeca, književni likovi, Isus Krist i druga neuhvatljiva i neuzglobljena bića. Čovo na renesansnoj grafici pružio je glavu kroz rupu u svodu i bulji u svemir, okrenuvši Zemlji leđa. Možda je primjerenija usporedba s Petim elementom u istoimenom znanstveno-fantastičnom filmu Luca Besona? Sjećate se: formula za spas ugrožene zemaljske civilizacije sadrži i peti element (ljubav) – koji napokon stiže iz svemira, te na Zemlji poprima obličje zamamne zore-djevojke. Kako bi se snašla u novu okruženju i uspješno obavila misiju, Peti element mora u roku keks naučiti sve o zemaljskoj civilizaciji – via internet, naravno. I gle čuda: gomile nepovezanih prizora zemaljske bijede, ugavnom iz foto-arsenala 20. stoljeća, sklapaju se u hiper-inteligentnoj glavi Petog elementa u suvislu cjelinu i rađaju dubokom empatijom: i zaplače prelijepa djeva kao ljuta godina… Borisu Becku, vitezu skromnih tekstualnih misija, ne treba zamamno obličje Mile Jovovich; no njegova moć upijanja i povezivanja (koja rađa vatrometima kulturoloških asocijacija), njegove antenice za alternativne svjetove i začudne dimenzije svakodnevice, i na koncu: njegova angažirana empatija – sve me to vraški podsjeća na gošću iz svemira.

Tu je analogiji ujedno i kraj, jer Peti element je sentimentalni bombon iz kasno-patrijarhalnog imaginarija: djeva stvorena da serijski krši neprijateljske šije, muške mahom, sve do svečanog finala kad ima da ispuni drevnu žensku misiju i žrtvuje se za terestralni kolektiv, vođena nadljudskom empatijom. Boris Beck ne opslužuje žudnju za obuhvatnim i konačnim rješenjima, on ne koketira s našim suznim žlijezdama nego računa sa složenijim operacijama u čeonom režnju i potiče podrhtavanje trbušnih mišića. To vrijedi i za one trenutke njegove esejističke proze u kojima ispovijeda svoju književnu vjeru ili brani boje rimokatoličke Crkve: Boris Beck nije Marsovac u misionarskom pohodu.

Što će mu onda čarobna krilca u koferu? Odakle dolazi i kamo odlazi u svojim esejističkim avanturama? Valja primijetiti da je ovaj suvremenik, ma što on mislio o tome, duboko usidren u vremenu i prostoru: na njemu možete proučavati parametre posttradicijske egzistencije koju Zygmunt Bauman zove postmodernom, a Anthony Giddens i Ulrich Beck kasnomodernom (jedne veseli otkriće nove paradigme, druge više zabavlja maturacija stare). Nije mi namjera razglabati o egzistenciji građanina B. B., već o kolumnističkom i esejističkom subjektu knjige Krila u koferu koji napadno maše autobiograskim ugovorom. Djeca, Književnost i Krist – dva kolektivna lika knjige i njen diskretni pokrovitelj – prožimaju život kazivača Becka na način koji odaje njegove posttradicijske i postmoderne konture; a sumorno hrvatsko okruženje obogaćuje ovu kostelaciju posebnim koloritom.

Neka mi autor oprosti poredbu: ali čitajući o Klari, Tamari i Mihovilu koji su svoje roditelje katapultirali u drugu galaksiju, pretumbavši im karijere, dnevne rasporede, navike i pogled na svijet, a tati se popeli na radni stol, ušuljali u snove i proželi kolumne, sjetio sam se ni manje ni više nego Thomasa Manna. Taj se Veliki Debeli Pisac, kako bi rekao Beck, zaključavao u sobu od-do, a djeca i žena (samozatajna odgajataljica i menadžerica, u mnogočemu ravna genijalnu mužu, kao što fino pokazuje knjiga Inge i Waltera Jensa, Gospođa Thomas Mann) morala su biti kuš – jer zaključani čarobnjak ne trpi ni najmanje smetnje. U posttradicionalnim miljeima današnjice gotovo je, brale, s izoliranim sobama, pravocrtnim karijerama, betonskim identitetima, fiksnim rodnim ulogama i pripadnim privilegijama. I gotovo je s receptima: ako se komu dogode ili posreće djeca, jedni će ih smjestiti u prikladne ustanove zatvorenog tipa, drugi će mobilizirati pretke, a tek rijetki će, poput Borisa Becka, montirati krila pa s djecom krenuti u potragu za izgubljenim svjetovima.

Onako usput, Beck razvija pravu malu osobnu pedologiju iliti djecoslovlje, s nizom zanimljivih disciplina: tu je geofizika dječjeg svemira (Svakidašnja zbrka), sociologija roditeljstva (A zbilja te to zanima), kritika pedagoškog idiotizma (Samo reci NE!), presjek nutricističke ontogeneze (Dobar tek), a dječja linvistika, logika i filozofija provlače se čitavom zbirkom. No i tamo gdje nisu središnjom temom, eto djece kao inicijalnog čvorića u Beckovu poentiranom esejističkom štrikeraju. Minijatura iz obiteljskog albuma tako će izrasti u obuhvatnu metaforu svijeta (Mali svjetovi) ili u alegoriju nekih važnih životnih konstelacija (Krezubi hrvatski Pegaz); potaknut će pledoaje za njegovanje fikcije (Bajke sestara Grimm) ili će naprosto poslužiti kao inicijalno paljenje esejističke mašte (Skupljanje samoga sebe), kao strukturni okvir teksta (U početku bijaše autor, Bog dijamantnog srca), kao metanarativni kontekst (Ogledalo bez stakla). A kad djeca zaspu – eto briga i strahova, pa će tata progovoriti o psihologiji traume (Sve što kažete…), o sociologiji dječjeg nasilja (Mučenici u pelenama), na koncu čak udariti u diple roditeljskog zanovijetanja (Noć je opasna) i nasjesti diskursu pedofilske paranoje (Najlon na ustima).

Druga preokupacija ove knjige jest književnost: ona s velikim i ona s malim k. S onom prvom Beck se susreo u djetinjstvu; puno kasnije ona ga je (kao plejade naivaca prije i poslije njega) dovabila na studij književnosti; danas je s njome u trajnu dosluhu zahvaljujući čarobnim krilcima i rupi u plastičnom svodu. Književnost, pak, s malim k tavori s ovu stranu svoda, dok su krila spremljena u kofer: to je književnost koju proizvode “kulturni proleteri” i neokapitalistički “umjetnici u gladovanju”, književnost koja se vrti u žrvnju “GMO izdavača” i mijenja boje u šeširu “marketinških čarobnjaka”. Beck je ovu ispijenu i silovanu literaturu potanko upoznao u zrelim godinama, znojeći se na uredničkim i kritičarskim stolcima. Posvećene su joj kritički intonirani tekstovi skupljeni u poglavlju A moj tata je književnik te u završnom Rječniku; to su žanrovski rođaci onih ubojitih društvenokritičkih glosa što ih je autor sabrao u svojoj prethodnoj knjizi, Mrtvaci pod poplunom.

Ali što ja tu petljam! Puka je iluzija da ovaj autor na polju književnosti doista razlikuje veliko od maloga k; razlikuju se jedino afekti što proviruju iz njegovih redaka: s jedne strane satirički sublimirano zgražanje nad hrvatskim književnim Liliputom (malo k), a s druge stane djetinje oduševljenje književnim svjetovima (veliko K), prigušeno zdravom dozom humora i ironije. Pak se i ovdje očituje notorna postmodernost autorove pozicije: nema za njega neke spomena vrijedne razlike između integralne i prostituirane književnosti, kao što nema ni načelne granice između književnosti i crtića, filozofije i stripa, biblijske povijesti i astrofizike; između Abelarda i Vedrane Rudan, Monthy Pytona i Heideggera, Ivane Brlić-Mažuranić i Mao Ce Tunga. U vizuri radoznalca Becka svekoliko intelektualno polje nadaje se kao šareno rizomatično sučelje na kojem biramo i povezujemo elemente ne mareći za žanrovski ili koji drugi konvencionalni ključ, već isključivo slijedeći nit osobnih asocijacija, a pod krovićem aktualne teme.

Dobrovoljni autsajder Irnerio u Calvinovu romanu Ako jedne zimske noći neki putnik… naučio je kako u agresivnoj semiotičkoj bujici velegrada ne čitati ništa. Boris Beck je, naprotiv, spužva kojoj ništa ne promiče. I dok Irnerio ušteđenu energiju investira u izradu umjetničkih instalacija od nepročitanih knjiga, probušenih, slijepljenih, na konopac nanizanih, Becku uspijevaju odvažne esejističke instalacije od pročitanih knjiga, a resi ih rijetka kvaliteta: spoj kritičke svijesti i nepotrošena, djetinjeg užitka. Fenomeni koji su Irneria odbili od knjige Borisa mame na kritičku raščlambu – i na čitateljski hedonizam iz inata.

I najzad: Isus Krist kao diskretni pokrovitelj ove knjige. Nije li autor ipak pao s Marsa? Ili, gledano iz suprotna kuta, ne probija li autor niske i prljave svodove ove tranzicijske doline suza, eda bi glavu svoju tamo gore zario u eterični pijesak “srednjovjekovne slike svijeta”? U eseju Ispovijest književne vjere lijepo stoji: “Biti vjernik intelektualac pomalo je nepristojno u sekularnoj državi, a biti vjernik pisac zvuči upravo oksimoronski. Kako će tko pisati ako sve knjige svodi na jednu, ako mu je sveta dužnost mijenjati vaša uvjerenja prema svojima, ako je još u osnovnoj školi ili od bake naučio odgovore na sva važna pitanja?” Vic je u tome da Beckovo carstvo knjigâ nije kamuflaža za Knjigu nad knjigama, kao što ni odgovori koje pruža nisu konačni ili nedajbože isključivi. Uostalom, ni o kakvim se odgovorima zapravo i ne radi, Beck ne nastupa kao tragač za Istinom; u posttradicijskom svijetu rigidno zvuči čak i ona Gideova: “Vjerujte onima koji traže istinu, sumnjajte u one koji je nalaze.”

Drugim riječima, vic je u tome da auktor doduše eksplicite ispovijeda predmoderni holizam kršćanskog svjetonazora i rimokatoličke prakse, ali zapravo, ma što on mislio o tome, svakim ispisanim retkom demonstrira suštinski postmoderno stanje. Ironijski i kritički odmak s kojim progovara o aporijama katoličkih dogmi i crkvene prakse s jedne strane, insajderska pozicija s koje progovara o svekolikom životnom iskustvu na relaciji pakao-raj s druge strane: to pokazuje da autorova glava ne kržlja u pijesku kršćanske askeze ili katoličke korektnosti, nego cvjeta na zraku aktualne zbilje. To ne mora značiti da je ogrezla u grijehu pozerskoga kršćanstva; kao što ni svijest da vlastiti holistički koncept dopire točno do vrata susjeda-agnostika s lijeve, i do vrata susjeda-budista-donedavno-sotonista s desne strane, ne mora značiti odustanak od diskretne etičke misije s kršćanskim predznakom. Dakako, vjerom potpaljen etički impuls, kako primjećuje autor, nije garancija ni za što – pogotovo ne u književnosti. Pa ni garancija za dosadno ili estetski promašeno štivo, dodao bih: Ispovijest književne vjere, koja se neslučajno našla točno u sredini zbirke, sjajan je esej i po mom sudu jedan od vrhunaca zbirke.

Što povezuje Djecu, Krista i Književnost? Žive u alternativnim svjetovima; slijede vlastita pravila igre; nemaju svoje mjesto u vrijednosnom sustavu novokapitalističke utakmice. Dok se autor u knjizi Mrtvaci pod poplunom pozabavio eksponiranim bićima i pojavama iz kruga hrvatskog tranzicijskog karnevala, birajući žanr poentirane glose i satire, njegova Krila u koferu bave se premjeravanjem svemira. A to je nemoguće bez pažljiva uvida u male svjetove i bez primjene nježnijih alata: tu je prozračna žarnovska košuljica u koju stane i oštri lakat satire i korpus podužeg eseja; tu su antenice za vanzemaljske fenomene; tu su, napokon, i ona čarobna jezična krilca, sklopiva i prijenosna, uvijek spremna da zalepeću u novoj priči.

Svjetlan Lacko Vidulić

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.