Nakon zbirki pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988.), Vječna djeca (1993.) i Žensko pismo (1999), poezija Olje Savičević Ivančević, objavljena u ovoj dugo iščekivanoj, gotovo konceptualno strukturiranoj pjesničkoj knjizi, donosi suptilnu arheologiju intime, na anegdoti, upamćenom detalju, osjetu ili pronađenom davno izgubljenom predmetu utemeljene asocijativne nizove organskog sjećanja, filigranski ispletene poput tragova puzavice na odavno napuštenoj kući. Mapiranje prostora djetinjstva, manje ili više sprovedeno, kako na metaforičkoj, tako i na metonimijskoj ravni, pod krovom obiteljske kuće, rezultira restauriranim dnevnikom odrastanja prožetim sjetnom melankolijom, ali i nostalgijom za osobnim izgubljenim rajevima. Ovi lirski fragmenti, gotovo proznog sloga će, stoga i kada manifestnim imaginarnim premještanjem napuste prvobitni intimni prostor i vrijeme, uključiti novostečeno oživljeno iskustvo u jedinstvo višega reda, cjelinu koja, ostaje uvijek otvorenom i dinamičnom, nikada dovršenom poetičnom tvorbom.

Marko Pogačar