„Mene moje klasično obrazovanje smiruje“, kazao je Tonko Maroević u svojim Primjerima. Sličnu rečenicu mogla bi napisati za svoju religijsku i bibličarsku naobrazbu Dorta Jagić (1974), premda bismo se teško odlučili da li ona doista smiruje ili ipak razdražuje. Kad govori o „tvornici za preradu riječi u meso“, Dorta Jagić sigurno ima na umu poznati svetoivanski iskaz o „riječi tijelom postaloj“. To samo znači da u njezinu poetsku slagalicu svetopisamsko nazivlje ulazi bez svečane najave, pa „bog abrahamov“ zatim „svadba u kani galilejskoj“ ili „sveti samsonov češalj“, sve iz pjesme „Put do češlja“, znače dragocjenu asocijativnu inkrustaciju samo za posvećene ili upućene. Pjesnički jezik Dorte Jagić u ovoj zbirci stavlja se više na stranu novije tradicije persiflaže koja ishodi od Stojevića i Maleša nego slamnigovske humorne dosjetke, kao što je to bilo u prethodnim zbirkama. Uza sve pismo Jagićeve ostaje u granicama semantičkokonkretističke oporbe smislu, u produktivnost koje danas ne možemo više ne posumnjati.

Dorta Jagić nedvojbeno najbolje se osjeća u duljim fabulativnim pasažima automatističkog nadahnuća, koje ispisuje u jednom dahu – primjerice u „31. rođendanu“:

…u takvim se danima prejedeš piletine za ručak
i sjedneš pisati prosječne kokošje pjesme
zbog rastuće napetosti u vratu
i vodostaja cetine
nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu
baku
a zamusano se čudovište šćućuri u maternici,
tiho plače i pije crnu kavu
a sumrak zavija pod pazuhom
a navečer te raspori i napuni kamenjem
iako je ono to koje je mrtvo
i smiješno
sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju
koliko ovoga puta brizi nije uspjelo
produžiti život slavljenici bar za jedan
krvavi lakat

– koji pak ne dovode uvijek do poetski plodnijega završetka. Gdjekad opet tekstovi joj se približuju dugim psihogramima bez čitaocu jasna tematskog usmjerenja, nesvjesnim poluhumornim, polugnjevnim lamentacijama (a jest nešto što ih naprijed kreće), koje su po starozavjetnom uzoru monološki upućene komu drugomu nego Jahvi.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nikada nisam razmišljao o kvadraturi duge. Niti o onoj kruga. Rilkea sam zamišljao kao dječaka koji u more baca kamenčiće. Pa kada ugleda njihov vodeni odjek, napiše: „Ja živim u kruzima koji se šire.“ Za slovo C mislio sam da je nedovršeno O. I vjerovao sam da su stvaratelji slova O, u ditinjstvu jazika, krugove slagali obrnuto od redoslijeda mete. One u kojoj, kadgod strefiš centar, znaš da si promašio i tako propustio proživjeti ljepote svih drugih, „decentriranih“ polja.

Čak sam i o slovu O, baš kao i o nekima savršenom broju koji nekima to baš i nije, 0, mislio da je spoj 2 licem u lice okrenuta C-a. Sve dok mi se u rukama nije našla knjiga Dorte Jagić (iz Sinja – ovo je za maskulinističku teoriju ponosnim kopljem proburaženih krugova jako važno) Kvadratura duge.

I ta mi je knjiga još jednom potvrdila da izmišljaj prethodi zbilji.

Posložena biblijski i psalmično, svaka u svojoj boji, pjesma za pjesmom sugerira intelektualnu kvadraturu duginih boja. I govori o nesumjerljivosti. Na prelijepo nepodnošljivo lagan postsubjektivistički način. Kako? Ovako: U pjesmi „Mi ptice, a ribe, a riječi“ Dorta Jagić rekonstruira kreacionističku priču. Ili je možda samo čita na ljudskome biću dostojan način. U početku, od svih sugeriranih onome Ivana, bila je riječ. Logos, točnije, koji se, na logosu (kao i na Logosu) strane jezike prevodi na nekoliko desetaka načina.

Kod Dorte, ptice su na početku izletjele iz križa, i lebdeći nad tamnim vodama, bile „nejasne svojemu kljunu“. Radi se, dakle o po(j)etičkom, inteligentnom kaosu u kojemu jezik kao sustav (a ne samo s grčkog prevedena riječ) prethodi biću. Izgnano iz kolijevke svemira, ljudsko biće kojemu nije dozvoljeno predugo se s vjetrom „ljubiti u trbuhu u munji“ jer pred bićem je zemaljsko poslanje: „rubikovom kockom/ odvajati more od kopna“ i tako potvrditi onu Hegelovu prema kojoj je sam čin prekida poljupca „u trbuh u munji“, dakle izgon iz harmonije Raja, jedini čovjeka dostojan početak (ljudske) povijesti. Bjelodan u spoju mogućnosti i nužnosti individualnog čina snalaženja u svijetu.

Svoju antropo-kozmogoniju, Dorta nastavlja stihovima koji „logično“ slijede čin individualne revolucije (pojedinačnog odvajanja mora od kopna): (Mi ćemo) „i na tlu/ napuhavati čvrste sfere zraka,/ što će se tek kad poletimo/ po trgovima uvaljati u brašno/ i postati vidljive/ svima jestive/ kugle živih/ riječi.“ Ljudsko je biće biće jezika. Da je jezik kuća bitka, ponovljeno je puta pisao Heidegger. Da se u jeziku samoostvarujemo napisala je Dorta Jagić. Gotovo programatski, razlistavajući spektar, sve dok se čitatelju ne vizualira kvadratura duge. Konkretne duge nad Hvarom o kojoj, kako autorica na vrijeme upozorava, „nije zahvalno ni govoriti“, ni pisati joj pjesme. Posvetiti knjigu, svakako.

I ono što je genijalno u ovoj knjizi razbijanje je binarnih opozicija i naputak koji govori: naravno da postoji kvadatura duge – postoji u njezinoj nesumjerljivosti. Pojedincu je mjerljiva baš zato jer ju je nemoguće „objektivno“ izmjeriti. A nije je moguće mjeriti jer je nije potrebno mjeriti. Tu je. Traje u jezikom obogotvorenome svijetu: postojana u svojoj mijeni. Baš je briga što logocentričnome svijetu nije plauzibilna: stvarna je. Postoji u svijetu koji prethodi svijetu materije: svijetu jezika, mašte, vjerovanja koje se, na pjesnički produktivan način, dade poistovjetiti sa znanjem. Prvo: ne postoji samo jedno znanje. Drugo: a što je znanje ako ne opravdano istinito vjerovanje!?

Svijet kojega u njezinoj najnovijoj knjizi gradi i predlaže Dorta Jagić, svijet je u kojemu duhovno i materijalno žive u kontinuitetu. „Sveto“ i „profano“.

Nikola Petković, Novi list