Teza spomenuta na početku kako je ovdje riječ o najžešćem i najprovokativnijem Zajecovom romanu vjerojatno zahtjeva nešto širu eksplikaciju. Budući da Zajec ovdje po prvi put tematizira milje socijalnog dna, delikvente, djecu bez roditelja, beskućnike, ulicu, koja se povremeno „miješa“ i korespondira s drugim, višim slojevima društva, jasno je kako se roman morao graditi brutalnijim scenama nasilja karakterističnim za taj milje. No, tu se u svakom slučaju ne iscrpljuje spomenuta provokativnost, ona se, naime, prije svega uobličava u onim scenama koje na neki način koketiraju sa stvarnošću, koje se mogu pročitati u konkretnom hrvatskom stvarnosnom kodu. Nasilje i netrpeljivost skinsa, automobili-bombe koji lete u zrak jer je se njihova vlasnica učinila izdajicom nekakve „naše stvari“, otac političar koji rješava stvari konspirativno tako da nikada ne izađu na svjetlo dana, te jedna od najprovokativnijih scena čitavog romana, a bogme i recentne prozne produkcije, u kojoj se pojavljuje čovjek koji je po svome vanjskom imageu dobrotvor, a zapravo pedofil koji seksualno iskorištava retardiranog dječaka – sve su to elementi zbog kojih ovaj roman doista, bez obzira na svu njegovu stiliziranost, možemo i moramo čitati u nekakvom „stvarnosnom ključu“ koji ne bježi čak ni od političkih konotacija. Ako ništa drugo, u svakom slučaju više od prethodnih Zajecovim romana u kojima su ga zanimali medijski i popkulturalni trendovi, a manje oni na koje se može naići na stranicama crne kronike.

Bez obzira na ta stvarnosna uporišta Lunapark je roman koji se bazira na pomno osmišljenoj i realiziranoj strukturi, pri čemu troslojna kompozicija djeluje arhitekturno gotovo besprijekorno, na odmacima u snovito, čak i teološkom propitivanju statusa anđela, no i na nevjerojatno stiliziranim scenama, po kakvim je i inače poznat Zajecov prozni rukopis. U Lunaparku se, naime, na koturaljkama prolazi stanovima, svjetlucaju se biserne ogrlice, anđeli šire svoja krila i pokazuju plesne korake, a opis vanjskog izgleda njegovih likova (poput, prije svega, Gite i Poldija) gotovo da bismo mogli smjestiti u katalog nekih od najsjajnije odrađenih i stiliziranih opisa te vrste.

Zajec je u dosadašnjim svojim romanima uvijek bio pripovjedač koji je „hladan“ prema svojim likovima, nema prema njima sućuti, u svakom slučaju nikakve želje za komentiranjem ili moraliziranjem, već ih jednostavno pušta da o sebi, svojim unutarnjim monolozima i vlastitim verzijama događaja, govore sami. Stoga njegovi prethodni romani u cjelini djeluju hladno, ali je ta hladnoća zapravo vrlo rječita jer svjedoči usamljenost njegovih junaka, koji u pravilu žive kao da su oko njih tek kulise, koje stvaraju nekakav privid normalnog života, čak i kad se iz petnih žila trude da njihov život bude normalan i sretan. S Lunaparkom se i u tome smislu događa rez – iako likove i dalje pušta da o sebi svjedoče sami ili propušteni kroz Danteovu svijest, ovo je najemotivniji od svih Zajecovim romana i tu je emotivnost nemoguće prikriti besprijekornom formom i stiliziranim slikama. Užas praznine Zajecovih likova u ovome romanu, njihova usamljenost i želja da se nekome pripadne, želja za ljubavlju koja bi barem na trenutak podebljala onu tanku crtu budućnosti koja se nadvila nad njegove likove, više nema veze s fenomenima koje je propitivao u prva dva romana, a intenzitet kompleksnog i aktualnog sadržaja koji se pojavio već u Ljudožderima ovdje je uzdignut za još jednu razinu.

Urbane paranoje, privatni užasi praznine, odjeci tipičnih stvarnosnih svinjarija, bolesti, pravo da se bude drugi i drukčiji, u ovome romanu stilski visokog intenziteta, inventar su tema i motiva koji uklopljeni u formalno znakovitu i savršenu formu čine roman s kakvim recentna hrvatska prozna produkcija još uvijek nije imala iskustva. Bit će zanimljivo vidjeti koliko je za njega uopće spremna i zrela.

Jagna Pogačnik, iz pogovora