Mehanika peluda
316
Martina Vidaić

Mehanika peluda

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 988
Preuzimanja 459
Ukupno 1443
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Iznimno zaokružena i cjelovita nova pjesnička zbirka Martine Vidaić ima naizgled koralni karakter i kao da se sastoji od niza posebnih svjedočenja, iskaza nebrojenih – i tek okvirno određenih – lica (i stvari, i pojava) što govore. Najveći broj naslova u knjizi indikativno završava dvotočkom, pa bi pjesma koja potom slijedi trebala biti shvaćena kao navod (iz druge ruke). Strukturalno, dakle, podsjeća na Spoon River Anthology Edgara Lee Mastersa, lirsku kolekciju personificiranih epitafa.

Međutim, gotovo sasvim suprotno, riječ je o stilski homogenom i izrazito individualno obilježenom izrazu, koji samo uvjetno uzima maske (poundovske „personae“) drugih i drugačijih, ulazi u prilike i situacije mahom marginaliziranih, alijeniranih i anonimnošću frustriranih poluosobnosti. Iz naslovom natuknute pozicije pjesnikinja uspijeva izvući maksimum poticajnosti i osloboditi govorenje iznimne svježine i originalnosti.

Poetski izraz Martine Vidaić odlikuje se gipkom metaforikom i jetkom slikovitošću, on uspijeva dosjetljivo amalgamirati gorčinu i žestinu, okrutnost i nježnost, preplitanje i jasnoću, razmetanje i gluhoću. S komponentom naglašene socijalne osviještenosti, na rubu aktualiteta i efemernosti, ova pjesnikinja uspijeva očuvati temeljnu autonomiju poetskog prostora, nezamjenjivo obilježiti inače stereotipnu ili konvencijama obilježenu motiviku, dati pečat neravnodušne stvaralačke participacije.

Tonko Maroević

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zarezati pod nokat, upravo to čini poezija Martine Vidaić, ona traži meko, naizgled zaštićeno mjesto, i tu zareže, tu je oslobodi, tu je kap krvi koja svima treba. Radi to u ritmu koji je ugodan, baš kao što tvrdi Mary Oliver, u onom kojem zauvijek stremimo, a ako ga osjetimo u njemu želimo ostati što duže. Anaforom, aliteracijom i asonancom, svojim nestalnim jazzy strofama, namjernom nedosljednošću interpunkcije Vidaić uspostavlja ritam koji istovremeno uznemiruje i smiruje.

Katja Grcić, Stilistika.org

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Posvemašnja pasivnost peluda, sama reprodukcija, nastavak nas i vrste kao pasivni princip, ispostavlja se pritom istodobno kao nadilaženje terora tijela, oslobođenje koje ipak ne gleda u smjeru nekakvog eshatona nego, dok stoji, stoji objema nogama čvrsto na zemlji.

Marko Pogačar, Novosti