Za Glamuzininu poeziju u knjizi Mesari može se smjesta reći da podjednako ističe poetiku i poruku, sve bez nekog posebnog nastojanja oko toga. Dok se poetika u Glamuzine pokazuje onoliko koliko je funkcionalna, njezina poruka pravo je područje pjesnikova „užitka u pisanju“. Kad je riječ o Glamuzini, užitak je nadasve ljubavno konotiran. Društveni odnosi za njega su erotosfera kojom vladaju ćudljivi zakoni vodviljske dramaturgije. Ljubav mu je naime najzanimljivija onda kada dramaturgija ima formu tro(i više)kuta. Ustanovimo li da rijetko koja pjesma ove knjige nije ljubavna, onda možemo utvrditi kako je Glamuzina posljednji hrvatski petrarkist, takav međutim koji klišeje petrarkizma ujedno obnavlja i prestupa. Točnije, Glamuzina uzmiče k pretpetrarkizmu trubadura i njihove udvorne ljubavi u velikom rasponu od ljubavnog vazalstva do posvemašnje tjelesnosti. Sjetimo se pjesme „Piligrin i strašni mačak“ Guilhema Akvitanskog u sjajnom Slamnigovu prijevodu gdje dvije gospe najprije ugošćuju romara, zatim ga sadistički izgrebu mačjim pandžama da bi ga potom nadugo spolno izrabljivale. „Isprika za pjesmu“, da se poslužim Zuppinim izrazom, sastoji se u tome što one izgrebu romara da bi se uvjerile je li on doista nijem (pa neće odati nikom što je doživio) ili se pretvara. Sličnom se isprikom uvodno služi i Glamuzina: „Rekla je da se ne smijem okretati/ za drugim ženama/ jer ona to ne može podnijeti,/ ali da nije ljubomorna na moju ženu“ („Snijeg koji je upravo počeo padati“). Slijedi prava orgija spolnih pikanterija kakvu hrvatska poezija još nije vidjela. Druge se pjesme pak suzdržavaju od svega napadnog ogoljavajući siže na dramolet od samo nekoliko replika, da bi im takva bila i poanta: „stajao sam pred vratima/ i čekao da počne plakati./ čekao pravi trenutak/ uvjeren da ga i ona čeka“ („Nadam se da te više nikad“). S Mesarima kao prvom zbirkom Drago Glamuzina, zrelošću i raznovrsnošću svojih rješenja, daje nam pravo na usklik: „Imamo pjesnika!“

Zvonimir Mrkonjić