Zbirku Alena Brleka čini 47 pjesama. Čitatelja već u naslovu dočekuje riječ koju treba gonetati i oko koje valja graditi semantiku knjige. Naslov Metakmorfoze združuje lekseme metak i metamorfoze, u njemu se susreću promjena i opasnost, preobrazba i smrt. U pitanju je stopljenica, riječ hermafrodit, riječ koja se ne da svesti na zbroj značenja ishodišnih leksema. Izrazito je snažna i aluzivna, s njom se može krenuti u različitim smjerovima i ovjeriti različita čitanja. Prigodno spajajući udaljeno i različito, stopljenica pomiče granice percepcije i stvara nove uvide, ona je – kako zapisa švicarski stilističar Marc Bonhomme – „nesvodivi diskurzivni kompromis koji se odvija na granicama ispravnosti i kreativnosti“.

Brlekova je knjiga pomno izgrađena. Karakteriziraju ju bogata asocijativnost, enigmatična metaforika, kompleksna lirska sintaksa, angažirano propitivanje temelja svijeta u kojemu živimo. Tematsko-motivski prostor oblikuju pojmovi sloboda, ljubav, let, ritam, ptice, industrija, grad, mornari, mornarski čvorovi, plovidba, poezija, miris antidepresiva i sl. Pjesme su često kratke, eliptične, čitatelju je ostavljeno puno prostora za njihovo domišljanje i dopisivanje. Gdjekad se tom čitatelju može učiniti da je upravo on jedan od „zidara slobode“ (kojima je zbirka posvećena) te da po vlastitu nahođenju može graditi smisao teksta.

Brlekov je lirski izraz taman i gust. S jedne se strane temelji na maštovitim, kadšto ekstravagantnim sitagmama, npr.: zdrobljeni septum boga, bezimena žlica perspektive, vakuum pineale, grobnice kisika, transfuzija neba, elokventne suze i sl. S druge pak strane njegovi stihovi zvuče poput neuobičajenih sentenci, poučnih rečenica koje bi valjalo ozbiljno uzeti i po mogućnosti slijediti njihove poruke.

Krešimir Bagić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Autor jeziku pristupa ludički ikonoklastično, njegova poezija ne funkcionira ni u jednom standardnom filteru koji nameće komunikacijski diskurs svakodnevnog, no ipak ne gubi mnogo na nivou empatijskog i duhovnog, do te mjere da Brlek sam sebe, u još jednoj od svojih (d)osjetki naziva Budom. Ideja višeg bića nije mu strana, no izbjegava već toliko puta prežvakani pristup bogu kao izdvojenom i svemogućem entitetu koji nas gleda svisoka. U Metakmorfozama užasno je puno noći, pojavljuje se u nekoliko pjesama, svojevrsno instruirajući čitatelja kako da čita knjigu: u tami, jer je tama sinonimna sa tišinom, a tišina pomalo sinonimna sa autorom samim.

Kada sam prvi put upoznao Alena Brleka, učinio mi se upravo takvim: utjelovljenje tišine, gotovo prozračne fizionomije i lica sa prirodno stiliziranim crtama koje asociraju na nekog pravoslavnog sveca sa freskopisa u čarobnom manastiru Zavala. Potpuno je prirodno da ovako neupadljiva osoba upravo takvu poeziju i piše, bez buke i spektakla, koja ne želi impresionirati niti aludirati nego naprosto jeste zato što mora i ne može drukčije. Autor odustaje od bilo kakvog pokušaja žanrovskih smjernica, igrajući po vlastitim pravilima koje zapravo usput improvizira, no koja se u ukupnoj slici zbirke ipak čine zaokruženima, ako u obzir uzmemo njegovo promišljanje o povezanosti svih stvari i golemom metafizičkom krugu u kojem se svi krećemo, krug kao prapočelo i konačno odredište svega što postoji.

Sučeljavajući hermetično i prozračno, Alen Brlek uspio je u namjeri (što možda nije najsretnije odabran naziv jer uključuje predumišljaj) da se potpuno razotkrije na način da ne gledamo u njega nego kroz njega, otkrivajući lirske prostore atmosferično slične Zumthorovoj kapeli Bruder Klaus: zavodljivo mračne, sa fokusom koji odozgo rastjerava tamu uvodeći nas u svjetlo. A Hegelov kišobran pretvara se pritom tek u lingvistički zastor kroz koji se čitatelj mora provući kako bi otkrio ono što u Brlekovoj poeziji žubori ispod površine.

Mirko Božić, Moderna vremena Info