prošla sljedeća Moramo razgovarati
256
Tanja Mravak

Moramo razgovarati

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 100
Preuzimanja 121
Ukupno 222
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Tanja Mravak otprije je poznata po kratkim pričama, nagrađivana je i hvaljena s prilično visokih mjesta hrvatske književnosti, a Moramo razgovarati njeno je prvo knjigovno uobličenje proza što ih piše unazad nekoliko godina. Teritorij na koji je smjestila kameru donekle podsjeća na Bergmanove Prizore iz bračnog života, i to poglavito strategijski, ne izbjegavajući, unatoč neupitnoj empatiji spram likova, redateljevu nemilosrdnost, odnosno želju da stvari vidi što je moguće jasnije.

U priči žena pita muža sjeća li se da joj je rekao kako njegov prijatelj ima ljubavnicu. Mravak nije napisala tragihumorističnu prvu priču kod koje bi muž saznao da je ona ta ljubavnica, nego je napravila okretaj zavrtnja više i dovela nas u središte svog osjećaja svijeta, a to je spomenuta nespojivost spojenih emocionalnih posuda; ljudi koji dijele sve, pa i najozbiljnije stvari, poput kredita, apsolutno nisu u stanju ni najmanju dionicu odvoziti u paru. Likovi se uglavnom vole, što njihova nastojanja čini još bolnijim, još smješnijim. Velikom francuskom piscu Louisu Ferdinandu Celineu dobro su stajala i izgovaranja općih mjesta, poput onoga kada u Putovanju na kraj noći zapiše da ljudi uopće ne mogu doprijeti jedni do drugih.

Ovu pokidanost komunikacijskih kanala (svi su televizori upaljeni, ali beru samo onaj bijeli šum iz svemira) stilski je Tanja Mravak „odradila“ izrazito šturim scenografsko-dramaturškim postavom. Dijaloško i dijalektalno (Sinj/Split) bogat rukopis postavljen je u situacijski krš i kamenjar, na suho stijenje na koje odozgora sunce dere ravno u potiljak. Gotovo sve priče moguće bi bilo adaptirati za kazalište, možda još bolje za film, i bio bi to niz apsurdnih i krhkih komada iz bračnog i drugih života u kojima vozimo paralelni slalom između htijenja i mogućnosti, između ambicije (za komunikacijom) i rezignacije (kao posljedice umora izazvanog prevaljenim kilometrima koji su zapušili injektore autoričinih likova).

Spisateljski bi joj blizak bio Čehov, Carver, od domaćih vjerojatno Bulić (on ima likove koji su s dosta visoke ograde tresnuli o asfalt, samo što su Bulićevi likovi uhvaćeni prije mraka braka), po ekonomiziranju narativnim sredstvima možda Perišić (s time što su njegovi junaci nekonvencionalniji i skloniji teoriji, pa makar se radilo o embrio-teoretičarima, cugerima iz kvarta – i njih muči što je iza pića).

Priče počinju od sredine, o počecima se izvještava (ako se izvještava) usput i u kratkim, maltene sms natuknicama, kao da autorica ne želi trošiti čitateljevo dragocjeno vrijeme, i kao da smatra da je drama smjestiva i u šalicu jutarnje kave, ili uz nju. Sve se važno uvijek odigra u dvije tri minute, s čime bi se zasigurno složili ljubitelji teorije velikog praska. Znači, pripada onim piscima koji više brišu nego što pišu, koji samo brisanje smatraju kreativnijim dijelom pisanja od samog pisanja. I što od velikog praska kod nje nema ništa, stvari se na kraju vrate na početnu točku, jer je čovjek nekakva vrsta predmeta, ipak.

Mi smo prvo predmeti koje život premješta s jedne na drugu gomilu, pa ljudi. Nepokretni, zarobljeni svakodnevicom, nesposobni ustrajati u naumu, čak i kada je akciona minimala u pitanju: muž ženi predlaže da odmah nakon posla odu na kupanje, ali nekoliko minuta njena depiliranja i on već ne zna za sebe, šalta kanale na tv-u i rikava od kroničnog nedostatka energije.

Teško bi bilo izdvojiti priče koje dominiraju ovom zbirkom. Unutra je petnaest kratkih noževa koje Tanja Mravak s podosta preciznosti zabada oko čitateljevih emocionalnih ekstremiteta, gore i dolje, lijevo i desno. Sociološki ne pripada generaciji i ekipi koja će ovih zadnjih dana na jedvite jade nabavljati ulaznice za Balaševića, ili to spisateljica na jednom mjestu samo ironizira svoju mračnu prošlost koja je kroz tu ironiju još uvijek tu negdje, u što mi je teško povjerovati zbog spominjanja Clash on Broadway, premda je pala prijetnja o prodaji albuma, ali onda mora da se davno kupilo.

Sinj je inače rokerska Meka, čisto da metropolitanci znaju, da poslije ne bi bilo kukanja: ima tamo jedna dvometraška ekipa prilično respektabilna izgleda kojemu u pozadini stoji izniman glazbeni ukus, s kojim ukusom  kad se sretnete malo uzdišete, malo pjevate; predvodi ih jedan crkveni restaurator, i vise na svim svirkama u okolini koje vrijedi vidjeti i čuti. Naslovna je priča zbirke možda svojevrsna London Calling, ali to je album na kojemu je još sijaset pjesama, što’no bi rekli kritici, iste kakvosnosti, što možemo reći i za zbirku priča Moramo razgovarati.

Dario Grgić, MV Info

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Umijeće Tanje Mravak je u savršenoj kontroli, u savršenom poznavanju emocija o kojima piše (a tih emocija, shvatili ste, nema baš puno različitih…) i vodi ih s nekom zastrašujućom tačnošću, kakva nas je u pričama Raymonda Carvera jednom davno, dok smo ih krajem osamdesetih prvi puta čitali u novosadskim prijevodima, navodila da pomišljamo kako je riječ o hiperrealističnoj piščevoj biografiji, jer kako bi se tako moglo pisati, ako se sve to, baš tako, piscu nije i dogodilo?

(…)

Moramo razgovarati knjiga je antologijskih priča. Svaka od njih petnaest sama može stajati u svakoj, i najsvedenijoj, zbirci najboljih hrvatskih kratkih priča.

Miljenko Jergović

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.