Prijedlog za marginu s darom govora, za supostojanje glasa i tišine, vidljivog i nevidljivog, poetski je prolog prvijenca Asje Bakić Može i kaktus, samo neka bode. Odmah nakon gromkog otvaranja koje obećava brisanje binarnih opozicija i sklanjanje središta i u njega fiksirane osi u ropotarnicu prezenta, Asja nudi kroki suodnosa subjekta i kulture u kojemu se susreće onaj njegov ženski, subjektivirani, podređeni dio i onaj muški koji je i gramatički i egzistencijalni nositelj radnje: „mama, ja dobila / sad si žena, sine“. Nakon što je koncept svjetonazorski podctrtan i nakon što čitatelj, barem ovaj, očekuje gotovo programatski koncipiran rukopis, Asja Bakić se razigra i prepusti strastima njezina intelekta. Nastanjene u dijadi erotike i politike s konstantom humora koji, baš kao i subjekt (i) osobne poetike Asje Bakić, u knjizi spontano i kružno jača i slabi, pjesme ovdje sabrane heterogeni su fragmenti zapisa jednoga vremena i jasnog osobnog stava o njemu.

Nikola Petković, Moderna vremena

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Oboružana ironijom, autorica svoje poetsko pismo gradi između stripa i romana, ocrtanih u početnom i završnom mini-ciklusu, dva potpuno različita, ali vrlo popularna žanra, nagoviještajući da ono što nije nacrtano, što izmiče iz kadra i što nije ispripovijedano čini središte njenog zanimanja. Pritom detaljno iskorištava sve značenjske silnice koje se naslućuju iz odlično sročene naslovne sintagme: eros i žudnju, tjelesnu i spisateljsku, da se bude uboden i da se nekog ubode, uvijek pomalo mazohističku, jer stanoviti mazohizam neophodan je da se čovjek suoči sa sobom, i svijest da bi se u današnjem maskulinom svijetu govorilo treba zauzeti čvrstu poziciju i muški gard, oboružan kaktusom-falusom u suočavanju s društvom. Tako se metonimijske bodlje prikazuju kako rastu i prema vanjskom, ali i prema unutrašnjem, u nastojanju da se dokuči cjelovita slika svijeta.

Slađan Lipovec, T-portal

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako nadvladati takozvani kompleks Muze sadržan u konfliktu između „biti žena” i „biti pjesnik”? U svjetlu feminističkog mišljenja koje niti se priklanja separatističkom bijesu i slijepom obezvređenju kulturne prošlosti kao patrijarhalne niti se pomiruje s tradicijom koja i u sadašnjost reproducira šutnju, valja pronaći glas koji će govoriti uz svijest o povijesnoj prešućenosti i koji će biti svjestan tišine – tišine koja postaje svrhom pisanja. U Kaktusu pjesnikinja upravo istražuje prešućenost, te nas specifično, odrješito i bez dlake na jeziku uvodi u pjesnički čin. U njezinu glasu nema gorčine ili bijesa koji bi ostali prazno odjekivati – njezin je „bijes” artikuliran u formi satire, te bi se moglo reći da je priličan broj pjesama u zbirci zapravo vrsta modernog satiričnog epigrama.

Ana Brnardić, Poezija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Koja je sličnost između poezije i kaktusa? Oboje bodu. Kada je riječ o pjesničkom prvijencu Asje Bakić, valjanost ove usporedbe osim naslova potvrđuju i stihovi u kojima njezina lirska junakinja daje recepturu za osobit pristup pisanju: treba pojesti osu, „ispljunuti krilca / a žaoku slaviti na vrh jezika“. Rezultat? Pretežno vrlo kratke, precizne i nadasve duhovite pjesme, koje ne dopuštaju da se dvoji što je pjesnikinja htjela reći, već izravno ubadaju, i to najčešće dojmljivim poantama: jednostavnost u izvedbi udružena je s majstorski izbrušenom satirom, čijega peckavog podsmijeha u Asjinom pjesničkom svijetu nitko nije pošteđen, ponajmanje sama pjesnikinja.

Branislav Oblučar