U knjizi Mutno pjesnik se često služi autoreferencama, kao sjenama na asfaltu: gle / pleme se zove biba. Štoviše, u jednoj pjesmi izravno priziva bibu posavec, po kojoj je nazvao jednu raniju zbirku stihova (1996). Kako god, nastavlja potragu za zvučnim smislom, nalazeći ga u besmislu šupljih fraza i izjava s kojima nas časti svakodnevica. Škrto ozbiljan s riječima, Maleš taj smisao pronalazi u nevjerojatnosti nadahnuća drugog reda, onoga koje si pomaže oslanjanjem na vrijeme i prostor, na njihove artefakte. On je suvremenik i burevjesnik.

Željko Ivanjek, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pa ipak, da ne ostanemo samo na detektiranju denotativnosti zbirke, valja nam reći nešto i o motivima te glavnoj temi (temama). Između „ja sam naivan!“ (što znači dječji) i „sve je davno“ smjestilo se polje ekološkog raja, dakle prvotne neposredovanosti svijeta života koji je punjen prirodnim resursima, biljem i životinjama, najčešće onima koji sinonimiziraju maleno, blisko, igrivo u životnoj čistoći, te bi se moglo reći da je riječ o takvim stanjima i doživljajima kakve vodi i vidi onakav subjekt koji za sebe veli da je „naivan“. Riječ je o žudnji za punim životom.

Međutim, kako se živi u sadašnjem vremenu brbljaonice, govorenja samo da se nešto kaže bez promišljanja zbiljnosti govora kao njegovanja brige za egzistenciju, dakle vremenu komu nedostaje zalog, vremenu „ništa“, (subjektu) ostaje svojevrstan žal za onim „davnim“, izgubljenim ekološkim rajem. U tom je smislu upravo egzemplarna pjesma sve je odavno, koja, s obzirom na ono prethodno uočeno, može na kraju samo konstatirati „smrt se zove / kraće!“, pri čemu valja upozoriti i na češću uporabu uskličnika jamačno kao grafostilema (čuđenje, konstatacija, ushitnost).

Glavna bi Malešova tema, dakle, bila smještena u tom značenjskom polju, te ilustrira smisleno prošlosno, jalovo sadašnje (o jalovosti je već davno pjevao i Eliot), te geste utjehe, uz učestalu smrtnost koja čini obrise horizonta, što se u tom smislu stanjuje i sužava. Dakle, mutno je sada, što implicira još mutnije budućonosno, a jasno ono što je odhujalo. Riječ je o dva svijeta, sa svojim preferencijama, pa dakle nekorespondentna, osim po subjektu kao patiensu. Ipak, dopuštam si reći, za mene Malešov vrhunac je zbirka Praksa laži. No, reklo bi se da se o ukusima ne raspravlja. Naprotiv, o ukusima se itekako govori.

Cvjetko Milanja, Kolo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mutno, koje donosi sedamdesetak pjesama u dva brojevima označena dijela (iako nije najjasnije zašto, jer je rukopis izvedbeno, stilski, pa donekle i motivski koherentan), moglo bi se promatrati kao neka vrsta nastavka prethodnog sveska: ne donosi neki značajan novum, ali suvereno sažima autorove poetičke konstante. Radi se o pjesmama vrlo kratkog stiha (koji se nerijetko sastoji od samo jedne riječi), reducirane interpunkcije (uz standardnu hipertrofiju uskličnika), te bez velikih početnih slova, osim u dva slučaja, što otvara ovom čitatelju najinteresantniji interpretativni horizont knjige. Kapitalizirane su samo, i to jedino kad se pojavljuju zajedno, riječi Bog i Hrvat (treći slučaj predstavlja najvjerojatnije uredničko/korektorski propust), u pjesmi vedri dani: Bog šuti! / Bog je Hrvat! Srž Maleševe u isto vrijeme vrlo eksplicitne i neobično suptilne strategije bjelodanom postaje čim citiranome pridružimo duhovitu jukstapoziciju iz pjesme koja neposredno slijedi, podaci iz energije, koja kazuje: bilo nas je puno / plemena! / japodi i degenije / u poštovanju (…) pleme koje se nekako / zove. Maleševa se subverzivna iglica, upakirana u vatromet njegovih standardnih vitalističkih motiva, kućnu menažeriju (zec, medo, mačka) i pokoju neizbježnu bibu, ne zaustavlja na kleronacionalističkom modelu kao legitimacijskoj osi kleptokratskih elita, već se spušta na razinu samoga jezika, svakodnevnog kao i onog pjesničkog. ako je nešto standard / ja sam protiv, reći će, i tu nema mjesta za simbol i jedno / kaže, drugo misli // simbol sanja poštu kao mamu / uvijek nešto, nekome, doznačuje. Metafora je prokazana kao otupljena vlastitom trivijalnom romantizacijom (metafora je nestala / u meksičkom sutonu), a hegemonijske jezične prakse jasno pribijene gdje pripadaju, na štofani rever vlasti: sintaksa je prvi psihijatar / sluša, objašnjava, sluša, naplaćuje.

Marko Pogačar, Novosti