„Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati. Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati“ kaže Danilo Kiš u Savetima mladom piscu.

Pripovjedač Neba u kaljuži okladio se na snove, i nije pogriješio. Ova zbirka kratkih priča čita se u jednom dahu, poput romana pisana logikom snova. Poveznica među pričama likovi su koji pripadaju različitim dimenzijama (sjene, proroci, anđeli, ljudi, nebeska birokracija, administracija sudbine), ali upućuju glavnog lika Eliasa na najvažniji savjet, a to je da svaki pisac mora biti svoj. Da bi to postigao, mora proći težak put spoznavanja samoga sebe: fragmentacije i integracije kako bi se mogla uspostaviti konačna cjelovitost.

Iako se radi o zbirci kratkih priča, točnije njih dvadeset i četiri, odlučila sam tekst promatrati kao cjelinu, pronalazeći pukotine u snovima pripovjedača koji proživljava krizu identiteta, mijenjajući glas unutar iste priče, javljajući se kao muški, ponekad kao ženski glas, vlastita sjena, prorok, vrana, upaljač; jednom se osjeća kao flomić i stoga se ne može javiti na telefon. Zanimljiva je usporedba sa flomasterom, oruđem koje piše, iz čega se nadaje usporedba pripovjedača kao škrabala ili piskarala, osobe koja piše.

Među pričama nema uzročno-posljedične veze iako ih povezuju likovi (Elias i njegov najbolji prijatelj Maroje, Megi), teško je uspostaviti vremenski okvir – no on i nije bitan, bitne su teme odrastanje, ljubav, snovi, zrcaljenje, podvojenost unutrašnjeg i vanjskog svijeta, te uloga pisca i književnosti kao podtekst. Ljubav je predstavljena kao deja vu, beskrajno zrcaljenje u različitim dimenzijama, sve se ljubavne priče mogu svesti na zajednički mit u korijenu, priča se neophodno vraća na početak, kao što to pripovjedač čini s prvom pričom. Elias traži djevojku iz snova, a zaljubljuje se u svaku; zaljubljuje se u ljubav samu, u mit koji je prešao iz snova u naš svijet.

Pripovjedač je svjestan samog sebe, upućuje nas na tekst i da je riječ o priči pokušavajući, poput mita o ljubavi, i sam probiti dimenzije, kako bi prenio sebe u naš svijet ili kako bi nas prenio u svoj svijet, kreirajući tako prostor snova, prostor vječne sadašnjosti. Kako sam kaže ključ za stvaranje snova je „u tome da san preneseš u javu ili sebe u san“. Leit motiv djela su tračnice koje su prigodno dospjele i na naslovnicu. Tračnice su međuprostor, najavljuju promjenu i susret, a ostaju hladan metal, njihov potencijal su beskrajne mogućnosti – od fatalnog padanja pod vlak, do sudbonosnog susreta, promjena koja čeka da se dogodi.

Ova zbirka priča pravi je produkt postmodernizma, Baudrillardova hiperzbilja – sintetički proizvod koji isijava kombinatorne modele (zamišljene ljubavne situacije) u hiperprostoru bez atmosfere, u snu. Tema ljubavi i pronalaska izgubljene polovice simulira se u različitim kontekstima (Andrea koja nije voljela svoje ime te dobiva nadimak Modesty, Alisa, Nikolina, Megi), a pogled u podsvijest briše opreke između snova i realnosti, ne možemo odvojiti promatrača od onoga što se promatra. Snovi se razvijaju poput krugova videoigre, upada se u određeni pubertetski loop u kojem su jedino bitne djevojke, izlasci i muzika.

Leonina Lončar, MV Info

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nebo u kaljuži knjiga je proznih zapisa koji nisu uvijek i priče. Događajnost u toj prozi nerijetko je svedena na minimum, a dominantan je udio atmosfere. U najvećem dijelu zbirke pripovjedač i fokalizator je dvadesetineštogodišnjak po imenu Elias, koji sa svojim društvom sluša glazbu, svira, pije i općenito „visi“ po gradu, bez velikog plana za danas, sutra, ili za malo dalju budućnost. Scene i dijalozi postavljeni u noćne klubove, u bašte kafića, ili na tramvajske stanice smjenjuju se s introspektivnim dionicama i s mjestimice lirskim, a mjestimice esejističkim izletima.

Knjiga sadrži upadljivu „retro“ komponentu, koja se manifestira dvojako. Najprije, perspektiva iz koje je pisana budi reminiscencije upravo na one književne tokove i senzibilitete koji se javljaju s generacijom Ede Popovića, a nerijetko se podvode pod nepreciznu oznaku „stvarnosne proze“. No, „retro“ senzibilitet baštine i sami junaci knjige, Elias i njegovi prijatelji: već ih i urednički blurb na poleđini knjige naziva „analognim momcima u digitalnom svijetu“, ističući njihovu odanost gramofonskim pločama umjesto suvremenih zvukovnih formata. Izborom takvih likova autor Neba u kaljuži priskrbljuje unutarknjiževni materijal za retro spisateljska rješenja koja je odabrao.

Popović demonstrira za svoje godine impresivnu sigurnost u jeziku i rečenici. On vrlo upečatljivo oblikuje snovitu atmosferu tumaranja po gradu, pohođenja klubova u gluho doba noći, ali i dangubljenja po ulicama velegrada na pustom ljetnom danu. Citati iz izvora u rasponu od domaćih pisaca poput Sime Mraovića i Delimira Rešickog, preko novovalnih sastava, do suvremenih indie rock bendova, uglavnom uspješno doprinose izgradnji atmosfere.

Dinko Kreho, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Priče iz Neba u kaljuži su o mladim ljudima koji ne znaju što žele, no znaju što ne žele. One se bave ljubavlju, odrastanjem i suočavanjem s prvim većim odgovornostima. Dvadesetak priča čiji soundtrack čini glazba od Iggyja Popa, Clasha i Ramonesa, do Modest Mousea, Libertinesa i Strokesa. Dvadesetak priča koje neće promijeniti ničiji život osim života glavnih likova, adolescenta Eliasa i njegovih prijatelja.

Oni su opsjednuti glazbom i pop-kulturom općenito. Dane provode jedni kod drugih u stanovima gdje preslušavaju vinilke i raspravljaju o rock’n’rollu, književnosti i djevojkama. Činjenica da preslušavaju vinil ukazuje na odmak od trenutačne situacije u svijetu muzike i od svijeta općenito.

Oni nisu nostalgični za vremenima koja nisu doživjeli, štoviše, duboko preziru priče o zlatnim osamdesetima, no nisu ni posve kod kuće u 21. stoljeću. Nalaze se u nekoj vrsti limba, analogni momci u digitalnom svijetu, generacija u tranziciji. Dovoljno su pametni da ne sudjeluju, no previše rezignirani i prelijeni da bi nešto napravili. Je li to autentična slika hrvatske Generacije Y, mladih rođenih u osamdesetima i devedesetima? Odgovor na to pitanje Sven Popović pišući traži u svijetu oko sebe.

Bojan Krištofić, Telegram