Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju
367
Goran Rem

Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 179
Preuzimanja 31
Ukupno 210
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Drugim riječima, nad Removom zbirkom posve je pogrešno postaviti ono notorno školsko pitanje „što je pjesnik htio reći“ budući da je jedno od ishodišnih zakonitosti njegove autorske poetike i stvaralačkoga svjetonazora glasovita Barthesova teza o smrti autora. Dešifrirati tragove osobnoga u tekstovima koji svojim signalima gotovo u cijelosti odašilju fragmente autobiografskoga i rekonstruirati ih u zaokruženu naraciju o pozadinskim ili ishodišnim momentima iz autorove empirijske svakodnevice ili barem iz fluida njegova unutarnjega, introspekcijskoga života znači zaletjeti se prema posve krivom izvoru smisla, a prije toga još i posve krivo pretpostaviti da se pronalaženjem/otkrivanjem/pripisivanjem autora u genezu značenja tekst konačno i ispravno objašnjava.

Premda nas Remova produkcija i lepeza njegovih kreativnih rješenja može zavarati u smislu da je riječ o tekstu i te kako snažnoga osobnoga pečata, ovaj autor ne samo da orfejskim osvrtanjem intertekstualno iz književnoga Hada pokušava na površinu teksta izvesti svoju (neo)modernističku lektiriku, nego prepušta tekstu da se sam piše, jeziku da se sam plete (doduše, uz poticaj ,,Zwacka i Jagera“, kako navodi u jednom „stihu“), a značenja generiraju u svim smjerovima širokoga horizonta slobode. Jer ako riječ i možemo „zarobiti“ otiskujući je na papiru, iluzija je da smo time fiksirali i njezino značenje, koje se giba i mijenja otprilike poput oblaka. Upravo zato će Rem u jednoj od ranijih zbirki govoriti o „kidanim govornim balonima“, što donekle možemo prevesti i u stripovske oblačiće/balončiće, sjajno „zamrznuti“ ikonički prikaz stvarnih statusa i relacija između govornika i medijske naravi govorenoga.

Tradicionalisti bi rekli da su Bambi Molesters Remova muza, no riječ je o tome da je njihov opus prototekst iz kojega se ispisala zbirka „Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju“, preispisala iz instrumentala u mogući tekstualni odjek. Moguća je još jedna perspektiva: nadopisivanje jednoga slušanja. Dakle, u ovom slučaju nemamo notni zapis jedne svirke, nego notni zapis rezonanci jedne Eustahijeve trube. Tuba auditiva. Audiotekst. Je li slušanje čitanje? Ako je sve tekst, kako „zgleda“ tekst instrumentala jednih Bambi Molestersa? Seizmografsko bilježenje djelovanja njihove svirke. Za razliku od tradicionalne poezije koja je muzikalnost postizala repertoarom zvučno efektnih stilskih figura, ovdje imamo još jedno eksperimentalno naprezanje očekivane milozvučnosti pjesničkoga jezika. Surf-rock je, na kraju krajeva, poetičko obilježje Remova pjesništva koje je prakticirao i prije nego što su Bambi Molestersi zasvirali. Internauti pojma nemaju, mnogi od njih neće dosurfati do brida uz koji Rem i njegova uža čitateljska ekipa već odavno plešu pogo.

Igor Gajin, Književna revija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kvorumaški je „tekstualizam“, koji svoj specifikum ponajviše ima zahvaliti upravo spomenutoj intenzivnoj intermedijalnoj hibridizaciji, proizašao u najvećoj mjeri baš iz Maleševe kabanice: potonji je bio i ostao vjerojatno najuspješniji teorijski i praktični zagovornik „militantnoga“ pjesničkog dekonstrukcionizma.

Sve ovo pričam jer je i posljednja Remova knjiga ogledni primjer skicirane poetike. U četiri ciklusa, koja strukturno i kronološki slijede četiri studijska albuma sisačkih surfera The Bambi Molesters – svakoj je „song“ (mahom instrumentali) pridružena po jedna „poem“, ona donosi šezdesetak proznih fragmenata, kako je to u svojoj kritici formulirao Maleš, „iskidane sintakse registra i samo naslutljivog smisla“. Neke su od tih „poetskih proza“ deskriptivnije (brbljava mast gitarskih dubljih rafala, laki i vodenasti pickupi, u njihovu opusu – brbljuština, zabavnjak za svatovske okolnosti), neke uglavnom asocijativno uvezane (proslava 30-godišnjice maturalne večeri, Đipsi frka s bowie noževima, to je Crikva, nadimak ljetu), a neke imaju primarno zvukovni drive, no sve se mogu manje-više podvesti pod gorenavedeni okvir.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Goran Rem ispisuje pjesmovne iskrice (pjesme u prozi) i pritom te zaista nezašećerene rečenice namjerno ispuštaju uočljivu poantu računajući na umetanje ispuštenoga: čitaočevu imaginaciju.

Sead Begović, Vijenac.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Remov se jezik uvek ljuti na sebe samog, jer ne prethodi, tom nemirnom jeziku, nekakva stvarnost koja bi ga obavezivala na bilo šta. Taj i takav jezik dužan je jedini sebi. I to je u redu. Osim što je to dug koji se nikada ne može vratiti. I Rem to zna. Zato ko hoće mir i lepa osećanja neka ne čita Rema. Ko se, međutim, usudi da iz jedne stvarnosti ukorači u drugu, bez ikakvog jemstva da će se u prethodnu vratiti, može da krene u potragu za Remom, a jedino izvesno čemu se, na tom putu, može nadati jesu jezički nemiri.

Ivan Milenković, Jezički nemiri Gorana Rema (proza u pesmi)