Roman H. G. Wellsa Nevidljivi čovjek objavljen je 1897. godine, isprva kao niz tekstova što su jednom tjedno izlazili u časopisu Pearson’s Weekly, a tek onda kao klasična ukoričena knjiga. Bilo je to djelo za koje su i najžešći Wellsovi kritičari priznali da je izvrsno, neobičan spoj horora s komičnim elementima, te jedno od prvih djela iz kojeg se u literaturi i kasnije na filmu razvio tipizirani lik briljantnog znanstvenika nesposobnog za nošenje s najbanalnijim životnim problemima.

Roman govori o mladom znanstveniku Griffinu koji usprkos svojoj genijalnosti živi u bijedi i beznađu dok mu na um ne padne briljantna zamisao – kad bi postao nevidljiv riješio bi se svih egzistencijalnih problema. Jednog dana mu to doista pođe za rukom i baš kad se čini da je sve riješeno – problemi tek počinju. Griffinova nevidljivost je konačna i više se ne može vratiti na staro. Da sve bude još gore mladić je nevidljiv samo kad je posve gol, što je u hladnoj Engleskoj prilično neizvedivo. Ništa ne ide po planu – ukrade li novac ljudi oko njega vide novčanice koje lebde zrakom, pojede li štogod neprobavljena hrana se nazire u nevidljivom želucu… Od svih muka nevidljivosti Griffin kroz roman tone u sve veći jad i agresiju dok se u jezivoj završnici ne pretvori u posve pomahnitalo neljudsko čudovište.

O tome koliko je roman bio popularan ne samo kod običnih čitatelja, već i u znanstvenoj zajednici govori nikad službeno potvrđeni podatak da su neki ugledni profesori s University of Cambridge doista nabavili opremu i otpočeli eksperimentirati na takozvanom „smanjenju vidljivosti predmeta“ – kao temelj im je poslužila upravo Wellsova teorija o tome kako postići nevidljivost.

Kristina Vlašić