Psihologinja i spisateljica Tomica Šćavina, nakon dva solidno zamijećena romana, svojom prvom stihovnom zbirkom pokušala se, čini se, što više moguće udaljiti od bilo kakvoga nadređenog, pogotovo narativnoga okvira, te ponuditi fragmentarnu, svake pretenzije na dojam cjeline lišenu knjigu fluidnih, na više načina otvorenih tekstova. U neku ruku vrijedi ta oznaka za trideset i devet uvrštenih pjesama i u Ecovom smislu, budući da poetička strategija zaista priziva sasvim rasuti horizont očekivanja te prostor teksta tretira kao strukturu dinamičnih semantičkih polja koja se opiru unificiranoj liniji proizvodnje monolitnog smisla i značenja.

Marko Pogačar, Novosti