Teorijska knjiga Zorana Roška u hrvatskoj je filozofijsko-kulturalnoj produkciji inovativna samim činom autorske odluke da prilagodi tip diskursa zahtjevima nove epistemologijske paradigme koju dosljedno rabi. Riječ je o pokušaju nadilaženja unutarnjih poteškoća postmoderne teorije. Nakon Lyotardove agonistike jezičnih igara, Baudrillardova nihilizma povijesti kao simulacije i različitih nastojanja proboja tradicionalne metafizičke dvojbe između realiteta i transcendencije (društvene stvarnosti i uvjeta njezine mogućnosti u tehnologijskome Drugome) – promjena paradigme pretpostavlja uvid u izokrenutu sliku zbilje. To je situacija koja metaforički podsjeća na Heideggerovu “svjetlinu”/”čistinu” (Lichtung) bez neke usudne sile determinacije, neovisno je li posrijedi predodžba o Bogu ili bitku kao takvome. Roškova je zasluga što je ponajprije u našu teorijsku literaturu unio promišljanje dosega onih hibridnih struktura tvorbe “povijesti” nakon što je postalo definitivno jasno da pripovijest o ontologijskoj razlici čovjeka i prirode danas više nema pokrića. Roško vješto prerađuje i obrađuje mnoštvo filozofijskih, psihoanalitičkih, sociologijskih, kulturalnih teorija u doba vladavine cyber-praksi da bi dokazao postavku kako se tek iz virtualne sfere kozmičko-psihološke tvorbe stroja ili preobražene tehnike spravlja svijet uopće. Nije stoga slučajno što mu Pessoina Knjiga nemira služi kao nenadmašivi kazivajući totalitet svijeta kao poprišta oniričke pustolovine čovjeka koji je ništa, san, mahnitost, Drugi, univerzalni stroj mašte. Roškova je knjiga istodobno znanstveni uvid u složenu artikulaciju teorijskih sustava spoja prirodnih, humanističkih i društvenih znanosti. Od teorije kaosa, preko Lacanove psihoanalize i Žižekove socijalno-političke analize razorenih struktura postmoderne, do Shavirove neodredive kritike unutarnjih proturječja postmodernosti, pokazuje se pokušaj nadilaženja ideologijskih shema mišljenja koje tako strahotno uvjetuju život ljudi unatoć samoproglašenoj novoj utopiji biotehnološke “svijetle budućnosti”. Roško nije naivni tehnološki determinist, fanatik povjerenja u neku mesijansku ulogu medija, virtualne zbilje i preobrazbe nesvodive biti čovjeka na bit stroja. Obzirna i prije svega kompetentna analiza, uz ironične odmake od načina akademskog diskursa moderne filozofije i znanosti, podaruje čitatelju ne samo užitak u tekstu, nego izazivlje na zajedničku pustolovinu promišljanja pitanja o mogućnosti neke drukčije duhovnosti od pristajanja na metafizičko dvojstvo već u pojmu iščeznute “furije povijesti”. Ova je knjiga plodotvorno štivo za društvene i humanističke znanstvenike, medijske praktičare, književne teoretike i suvremene umjetnike zato što postavlja u središte pitanje tijela, medija, duhovnosti i posredovanja kazivanja o svijetu izgubljenome u paučini “paranoidnoga orgazma”. U trenutku kad je sama povijest postala poprište globalne paranoje, Roškova psihodelična teorija za unutarnja tijela raskriva mogućnosti da se živi ne bježeći od nje, već s vedrim i ironičnim pristajanjem na činjenicu da i paranoja može postati “druga priroda”.

Žarko Paić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Stvarnost je LSD za mase. Istina je reklama. Reklama je opći kozmički ekvivalent. Povijest je reality show. Svijet je medijski fenomen. Iskustvo je klorofil larpurlartističkog boga. Čovjek je pokusna vrsta umjetnog života. Smisao je otmica koja se doživljava poput zavođenja.

Ali ni Zoran Roško (mentalni inženjer i terorist stilom iz Dubrave, urednik na Trećem programu Hrvatskog radija) ne ostaje dužan, on sintetizira konceptualnu drogu, točnije, LSDP – Lančane Simulakrumske Diverzije Paranojom, svojevrsni metafizički culture jamming. Njegova knjiga Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla – reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela, učinak je samoorganiziranja ideja u studiju života ispunjenome videospotovima suvremenih tehnoloških i mentalnih mutacija, u eko-parku u kojemu nestaje stari čovječji režim. Njegova knjiga reklamira novi senzibilitet teorijskog pisanja nadahnut post-rockom i tjelesno-futurističkom glazbom, ili bolje rečeno, knjiga je zapis obrednog plesa unutarnjih tijela koji oponaša filozofsko-teorijsku raspravu. Ideje se na retoričko-plesnom podiju tretiraju kao da su emocije, i zato se čini da ambijentalna jeza knjige sugerira da ono što čovjeku “prijeti” nije razvitak umjetne inteligencije, nego razvitak umjetnih emocija. Najintrigantnije pitanje nije hoće li u budućnosti ljudima zavladati roboti sa superiornom umjetnom inteligencijom, nego hoće li ljudi postati robovima ekstaze, ovisnicima o umjetnim emocijama, hoće li nestati u autonomnoj sreći koja ih progoni i iskorištava za neznane “svrhe”?

Svaki pojedini tekst uključen u ovu knjigu svojevrsni je es-org, hibrid esejističke kibernetike i nano-mentalnog organizma. Nasuprot metafizičkoj potrazi za “konačnim istinama” i postmodernističkim negativističkim dekonstrukcijama te potrage, tu se promiče post-postmodernističko, pozitivno konstruiranje novih mentalnih svjetova. Teoretičar zato više nije kritičar ili analitičar, nego “konceptualni inženjer” (Kodwo Eshun) koji neodređenost postojanja koristi kao pozitivan uvjet gotovo magijskog, animističkog svijeta otvorenog neprekidnim preobrazbama, kristalizacijama i novim žanrovima postojanja.

Čovječanstvo miksa ontološke mogućnosti svojega svijeta ali se na žalost ne razvija – mijenjaju se samo mediji i njima stvorena iskustva, a razvija se samo tehnologija. Čovjek nije sve pametniji, sve pametniji je samo njegov okoliš. Čovjek nije jedino svjesno i slobodno biće u svemiru, sve je svjesno, sloboda je psihotični oblik sveprisutne magije, a čovjek nikada ne može shvatiti sebe sama i kontrolirati ekološke uvjete svojega bivanja. Svijet nije besmislen, smisla ima previše, smisao je onaj višak života, izvanzemaljski parazit u nama koji nas progoni i iskorištava. Najparanoidniji smo onda kada smo sretni – orgazam je naš najparanoidniji osjećaj.

Tumor suvremenog racionalističko-materijalističkog diskursa Roško pokušava homeopatski zaraziti dizajniranom paranojom, pretjerati s taktičkim halucinacijama, baciti sol fikcije na rane istine i slušati što će se čuti u urliku. Roško, poput intelektualnog šamana, putuje među različitim disciplinama, samplira bogove, tehnologiju, suvremenu teoriju, seks i pop-kulturu. Ideje su izvantjelesne erogene zone koje on presnimava na taktilne vrpce koje se brzo počinju uvrtati u sebe same; zemaljsko on miksa s izvanzemaljskim, stvarajući jedinstveni meta-metafizički drum ‘n’ bass. Njegova knjiga izaziva višestruke postorgazmičke fantomske istine – koje se osjećaju još dugo nakon što su nestale. U takvom histeričnom pejzažu, teorija ne vodi prema dnevnome svjetlu značenja nego pleše u vlažnom tijelu mraka, šprica spoznajni sprej izravno u neurone, otima specijalne efekte života i vraća ih uvećane, u neonskim lijesovima ljubavi.

Roško se – kao istinsko čedo svoga vremena – u digitalno-virtualnoj stvarnosti osjeća apsolutno suvereno, to će reći (para)normalno: za nj shiza, paranoja, psihodelija, reklama, telepostojanje, telekomunikacija, izvanzemaljci – nisu zastranjenja i strašila, nego su to, u neku ruku, pretpostavke na kojima počiva cjelokupna digitalna kultura. Uza suvereno korištenje odgovarajućih metajezika povezanih s mnoštvom znanstvenih i duhovnih disciplina, Roško u tekst ubacuje elemente razgovornoga jezika – uzvike (cool!, vau!, hmm!, Ok!), psovačke izraze (ukurac, zajeb), seksualiziranu metaforiku. Time se postiže neusiljenost (prirodnost) i protočnost komunikacije bez obzira na složenost problematike.

Josip Užarević