Davno je prošlo vrijeme velikih generacijskih manifesta, programatskih tekstova iza kojih je moglo stati dovoljan broj stvaraoca, da bi postali mjerilo i epohi dali osnovna (zajednička) poetička obilježja i ime. Postmodernističke individualističke poetike ne trpe velike geste i velike, posebice ne generacijske, programe. Koncept intelektualnog i moralnog generacijskog autriteta je nestao – svaki je autor sam svoj zakonodavac i majstor. Shodno tome, manifesti se pojavljuju češće negoli ikada, ali oni služe više kao autopoetički orjentir i svojevrsne „zakletva“ autora samome sebi i svojim čitateljima; zakletva da od zacrtanog poetskog puta, i pored svim (ne)očekivanih poteškoća, neće nikada odstupiti. Jedan takav poetski manifest, u ranim danima svojeg pjesničkog puta, objavio je i Tomislav Domović. Zbirka Pjesnički manifest objavljena je 1997. godine, a stihovi kojima počinje glase: „ljubi i bit ćeš ljubljen / piši i bit ćeš napisan u nečijem skorašnjem srcu“. Poznavaoci suvremenih pjesničkih kretanja, unutar kojih opus Tomislava Domovića zauzima značajno mjesto, u tome bi mogli prepoznati neki aktualniji pjesnikov stih, što prije svega znači da je autor dosita ostao vjeran sebi i svojem davno objavljenom, stihovanom manifestu. Osnovno obilježje Domovićevo, ili da budemo precizniji, obilježje iskaza njegovih lirskih subjekata, jest gotovo fanatično povjerenje u ljubav i u tekst, odnosno poeziju, što bi značilo – s obzirom na relacije u kojima se sva komunikacija razvija – povjerenje u samoga sebe. Riječ je o tekstu koji si beskrajno vjeruje i u samoostvarivanju pronalazi smisao, a ljubav (ljubav žene) jedina je izvanjska, izvantekstualna činjenica koja je tome procesu (pisanja) ravnopravna, pa možda i vrednije – on piše da bi potvrdio vrijednost ljubavi, a onda se ta vrijednost vraća na čin pisanja i s njima se izjednačava. Stoga on diše s pjesmom, njemu pisati znači živjeti, on živi s pjesmom, pjesma mu je suputnica, njemu je riječ sveta, riječ dubi ledenjake te za njega izvan stiha ne postoji ništa (osim mraka). U skladu s manifestnom naravi zbirke, znatan dio iskaza oblikovan je i odaslan u drugom licu jednine, određenoj instanci koja bi mogla biti i čitatelj, autor sam (stariji ja, onaj koji će tek pisati) ili pak pjesma sama; osim nekoj neimenovanoj ženi (ženi kao slici, dakle svim ženama), pjesmu će posvetiti jedino pjesmi („da nas nema“). Stoga nije čudno da priziva i trubadure („vrlo je lako bilo izgubiti se“), usamljene pjesnike lutalica koje je jedino ideja ljubavi vodila svijetom, a manifestirala se kroz pjesmu – bezrezervnu naklonost pjesmi i idealnoj (uglavnom nedostižnoj) ženi. U ovo izdanje Pjesničkog manifesta autor pridodaje cijeli novi završni ciklus kojim kao da potvrđuje ono što je prije više od četvrt stoljeća proglasio: i dalje je trubadur koji ne pristaje na kompromise, ma kako teško i sve težim bivalo. Zadržavši sebi svojstveno povjerenje u riječ, metaforu i neonadrealistički automatizam, Domović novim pjesmama stavlja doslovan i interpretacijski potentan uskličnik na svoj davni Pjesnički manifest, objedinjujući mladenačku odlučnost i godine iskustva, a to na svoj način potvrđuju i njegove aktualnije zbirke, redom ponikle u ovoj.

Davor Ivankovac