U vrijeme kada dobar dio domaće poezije, odnosno njeno lijevo i feminističko krilo, postaje poligon i sredstvo u borbi protiv srednjovjekovnih sila tame, utjelovljenih u bijelom heteroseksualnom muškarcu kao historijskom simbolu opresije nad: ženama, seksualnim manjinama, drugim rasama i nižim klasama – pravi je užitak pročitati zbirku poput Pjevaj, Molly pjesnikinje, pjevačice i kantautorice Zrinke Posavec. Daleko od toga da u njoj ne nalazimo izravnog i nedvosmislenog angažmana, naprotiv, on se provlačim cijelom zbirkom, ali ono što dominira su naglašeni intimizam i erotičnost, bogata slikovitost i začudna metaforičnost, mjestimice bajkoviti ugođaji, sve u svemu, dakle, pretežito ljubavno pismo i afirmacija ženstvenosti (onako kako ju ona shvaća i prezentira). Naravno, tijelo, kao kuća lirskoga Jastva suvremenog pjesničkog Teksta. Ali u poeziji Zrinke Posavec to je tijelo izvor ugode i užitka, često eksplicitno seksualnog, ali i izvor Glasa, što će se pokazati možda najznačajnijim afirmativnim momentom lirske protagonistice.

Davor Ivankovac, Ljubav u doba (pjesničkog) angažmana

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lirski je subjekt zbirke veoma pokretan. Često mijenja govorne pozicije, a s njima i iskustva koja posreduje. Ta je pokretnost ponekad stvar perspektive ili situacije, a ponekad se očituje upravo geografski. Subjekt nam se obraća iz Slavonije, sa sela, iz grada, s Arktika, Alpa, Crvene rijeke, iz Amerike, Rusije. Njegove preobrazbe proistječu ponajviše iz spajanja različitih sfera, stanja i modusa bivanja. Najčešće se događa brisanje granica između zbilje i umišljaja; u istom se tekstu susreću primjerice riba i pjevačica, njihovi atributi i karakteristike tako se prepleću da lirski govor učas postaje mjesto vitalističke fantastike. Spomenute se preobrazbe temelje na metaforičkim preskocima. Zrinka Posavec za njima poseže povremeno. Njezine metafore podupiru ritmičnost pjesama i brzu izmjenu lirskih kadrova i motrišta. One su prilično funkcionalne i sugestivne, nerijetko otkrivaju da se u podlozi autoričina poetskog svijeta nalaze elementi usmene kulture i bajkovitoga govora. Za razliku od značajnog dijela mlađih pjesnika i onih srednje generacije, njezino posezanje za metaforom ne dovodi do hipermetaforizacije, zamagljivanja tematizacijskog prostora i oblikovanja krajnje otvorenog semiotičkog polja. Čitatelj se sasvim ugodno može kretati tim lirskim svijetom.

Krešimir Bagić, O metafori, poeziji i koje o čem još

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ljubav, priroda i samoća njezine su opsesivne teme i motivi, što se dovodi u sklad koji je iluzija, san i nemoguće. Nagovor na pjevanje uključuje sve oko sebe, ali kako očuvati vlastiti glas u zajedničkom. Pjesnikinja radi na zaposjedanju opustošenih i napuštenih prostora, onih koji žive i umiru u svom postvremenu: postindustrijskom. Što poezija može, što jezik može kad se izgovara i pjeva ono što je pjevano, što je čitano, što je slušano. Što?

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Miroslav Mićanović, Tko Molly kaže da pjeva i što bi trebala pjevati?

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Na kraju, zbirka Pjevaj, Molly duboko je angažiran i humanistički, poetski raznorodan pjesnički tekst čija poetika ne prelazi u deklarativnost. Riječ je o afirmaciji snažne ženske tjelesno-osjetilne pozicije koja pokazuje da autorica raste i razvija svoj poseban pjesnički stil.

Darija Žilić