Placebo
165
Branko MaleÅ”

Placebo

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4430
Preuzimanja 1020
Ukupno 5445
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Strategija dislociranosti

Nalazeći se pred trećom MaleÅ”ovom zbirkom pjesama Placebo, nužno je ukratko ukazati, i ponoviti budući da sam o njegovu pjesniÅ”tvu napisao dulju raspravu u knjizi Doba razlika (Stvarnost, Zagreb, 1991, str. 253-276) na opća određenja njegova dosadaÅ”njega pjesniÅ”tva iz jednostavna razloga Å”to mu je svaka nova knjiga novi poetoloÅ”ki i poetički koncept, i Å”to svaka od njih izaziva i provocira iza sebe poprilične repove. Tako bi se djelomično moglo reći da zbirka Tekst (1978) ostavlja vidne tragove u tzv. offovaca, dok je Praksa laži (1986) u dobroj mjeri, u pozitivnu i negativnu smislu, uzdrmala kvorumaÅ”e, pa bi trebala i ova treća po istoj logici isprovocirati nekakve porubaÅ”e, one koji su na rubu. No, ona dolazi u ne baÅ” zgodno vrijeme, opterećeno drugim katastrofičnijim i vitalnijim problemima pa će jamačno i stoga njezin utjecaj biti manji.

Dakle, ustvrdio sam za MaleÅ”ovu prvu knjigu da ishodi iz tradicije hrvatskoga, evropskoga pa i slovenskoga avangardizma, i da je ona u tom smislu čitljivija jer joj je konstitutivnu matricu prepoznati u strukturalističkim i lingvističkim danas već klasičnim modelima. Pa sam tako ukazao na kontrolirane jezične igre koje stvaraju paradigmatiku proizvodnje i rade na čistoći koncepta i koherentnosti strukture, koja uz to nije bila posve oslobođena i subjektove, a i subjektivne, osjećajnosti, koja se pravom gramatologu ne bi smjela potkrasti.

Prva MaleÅ”ova zbirka na jedan poseban način ujedinjuje i paradigmatsku ā€žsređenostā€œ, koja je glede svojih arhikodova bliža ā€žmitopoetičkom simbolizmuā€œ (A. A. Hansen-Love), i s druge strane sintagmatsku intertekstualnost poetičke ā€žkonkretneā€œ semantike. I to načelom generiranja teksta razvijanjem ishodiÅ”ne leksematske ā€žfigureā€œ u onim proizvodima u kojima ā€žikonografskaā€œ jedinica želi izbjeći alegorijsko-simboličku funkciju ili pak puki mimetizam, te kao ikonologijski znak poprima novu ā€žkonkretističkuā€œ funkciju.

Međutim, druga je MaleÅ”ova zbirka radikalno raskinula s takvom mogućnoŔću pjeva i strukturirala se analogno video-spotu, stripu, video-artu. Po toj logici treća bi se zbirka, koja je pred nama, trebala strukturirati analogno kompjutoru. To se, nimalo paradoksalno, i dogodilo kako će se vidjeti. Naime, druga je zbirka rađena na načelu nekontinualnosti, naglih rezova, nagomilavanju stvarnosnih ā€žisječakaā€œ, njihovu fiktivnom kolažiranju, u odnosu transparencije i netransparencije, sudaru/spoju stvarnosne i televizične slike, itd. Stoga je evidentno, s jedne strane postupak kloniranja, a s druge strane načelo kumulativnosti. Ovo će načelo u trećoj zbirci evoluirati u svojevrsnu kvantitativnu poetiku. Pa zato drugu zbirku viÅ”e karakterizira postupak semantičke transplantacije, negoli će to biti slučaj u trećoj zbirci, pa za razliku od druge zbirke u kojoj je autor djelomično i rugač, ta će zbirka bili ā€žozbiljnijaā€œ.

Nego, ovdje je uočiti vrlo signifikantnu MaleÅ”ovu strategijsku konstantu/konstituentu, koja je ipak negdje u dubinskomu sloju karakteristična za sve tri zbirke: riječ je o paradigmatskome pjesniÅ”tvu, pjesniÅ”tvu, naime, koje se gradi paradigmatskim nizovima, čega je ā€žefektā€œ u Tekstu avangardizam, u Praksi laži postmodernizam i tehnika video-spota, te ā€žparatakličkiā€œ stil kao efekt indeterminacije, a u trećoj zbirci uz ā€žostatkeā€œ tehnologijske strategije iz prethodne zbirke, od kojih je svakako kvantitativna enumeracija i paradigmatski niz najuočljiviji, kompjutorski niz ne kao motiv ili tehničko sredstvo, nego kao strukturalna analogija, u kojemu su sintagmatski, horizontalni retci smislene, najčeŔće i sintaktički i semantički, definirane cjeline koje ne moraju sa slijedećim retkom imati istu vrstu kauzalnosti, već u svojemu paradigmatskomu rasporedu mogu stajali kao samostalni nizovi, čime se u pjesmi, dakako, stvara jedno posebno i novo značenje, kojega smisao treba tek deÅ”ifrirati.

Ako u modernističkim poetikama, od romantizma do avangardističkih pokreta, susrećemo u većoj ili manjoj mjeri patetizirani svijet, određenu metafizičku impostariju i čežnju ka transcendenciji, svijet Å”to nam ga nudi postmodernistička pozicija u svakom je slučaju depatetiziran, a pjesniÅ”tvo nema viÅ”e iluziju spaÅ”avanja svijeta. Njegovi su gospodari ionako iz sasvim drukčije sfere. Ako treba o svijetu progovoriti, odnosno o predmetnomu sloju MaleÅ”ove zbirke, rekao bih da je to kvantitativni svijet, koga određuju statičke, statističke, kumulativne, numeričke ā€žbarokizacijeā€œ, ā€žpreklapanjaā€œ i simulacije. Kvantificirane relacije, odnosno, Å”avovi, spojevi nisu izvanjske ornamentacije; oni, naime, dolaze iz ontičkoga stanja bića i ontoloÅ”koga statusa književnoga teksta, oni su kako antropoloÅ”ki tako i strukturalni kodovi i proishode iz strukture temporalnosti, Å”to je lako evidentirati jer je motivski inventar sasvim providan i neupitan, kao i predmetni stratum Å”to ga oni signiraju, bez obzira na koje partikularitete i pragmatičke sfere se odnosio, ili pak modalitete iskazivanja, s druge strane.

Postavlja se pitanje kako tehnologijsko-strategijski funkcionira ta struktura. Predmetni sloj u ā€žhorizontaliā€œ na razini stihovnoga retka, odnosno elementi određena stratuma realiziraju se u semantičkome sloju prilično ā€žÄistoā€œ i pitanje detektiranja motivskoga inventara u stvari pitanje je opisa onih područja odakle su preuzeti, Å”to bi analiza mikrosegmentacije bez poteÅ”koća pokazala. No, nama su možda zanimljiviji korpusi kulture, civilizacije, praktika života, geografskih područja i krajobraznih markacija, tehničkoga područja itd. ā€“ kao one cjeline koje čine koordinate u semantičkoj jezgri pjesama, odnosno njihovim mogućim, latentnim intendiranim značenjima u ovome kontekstu. To znači da su ā€žjezgreā€œ najprije dekonstruirane i iznovice rekonstruirane, odnosno rekontekstualizirane. To je tim važnije ako imamo na umu da se relativno ā€žÄistaā€œ ā€žhorizontalnaā€œ izvedba u svojoj vertikali podosta ā€žnečistoā€œ, sada već i sintaktički, paradoksalno, kontingentno, hazarderski ā€“ a hazarderstvo ovdje figurira i kao konstituent egzistencije, dakle ontičkoga statusa ā€“ niže, ā€žspajaā€œ ā€“ uostalom kao Å”to je i život kontingentan ā€“ po strukturalnoj logici postmodernističke matrice. Riječ je ovdje o jezičnoj strategiji. No, ono Å”to mi se čini zanimljivim nije u povrÅ”inskoj efektuaciji postmodernističke matrice. Naime, ova MaleÅ”ova zbirka nije zanimljiva po tome Å”to na razini stila ostvaruje postmodernističko pismo, pa se prema tome ona ne nudi u uskom književnom smislu ornamentacijom i retorikom postmodernističkoga stilskoga mĆ©langea, ne dakako u svojoj pretežitosti, već je postmodernistička strategija njoj poslužila kao strukturalna analogija, pa ona postmodernističko ā€žstanje stvariā€œ nudi iznutra kao neku vrstu nutarnjega pogleda na svijet. Zapravo, preciznije rečeno, radi se o tome da kao Å”to su naÅ”e svakodnevne pragmatičke situacije postmodernistički uređene, tako se ovdje i pjesma, upravo mimetički, uređuje posredujući takovrsni svijet.

Međutim, ova zbirka pjesama joÅ” je u nečemu slična ranijima. Apelativnu funkciju ā€žiscrpljujeā€œ pravopisnim znakovima, koji su dakle bez ā€žznačenjaā€œ, čak u većoj mjeri negoli ranije. Isto tako i navodom vlastitih imena iz MaleÅ”ova kruga i druÅ”tva usidruje se ā€žpričaā€œ jezika u dnevni, dakle socijalni događaj, odnosno geografski lokalitet, kao npr. Zagreb, Å ibenik, Dalmacije, itd. Ono jamačno nema funkciju ideoloÅ”ke i socioloÅ”ke aure, nego obavlja stratifikacijsku ironiju, koja se rađa iz ā€žsudaraā€œ nekih segmenata u događajnoj zbilji koji mogu samo u jezičnom nizu, u pjesničkom izričaju, bili susljedni pa se i efekt postiže u jezičnoj kontekstualizaciji, a ne zanimljivoŔću ili posebnoŔću motiva, mada je i motivska slika vrlo interesantna, te ukazuje na joÅ” jedan bitni element strategije. U tom, naime, smislu ovo je pjesniÅ”tvo zaista jezično. Ovdje se na jezik prenosi i ona treća dimenzija koju sam bio spomenuo kod Prakse laži; riječ je o ā€žkopirnomā€œ nizu, ā€ždubinskomā€œ, onomu koji je iza prvoga plana. Zato se treća zbirka i udaljuje, u strogom smislu, od modela video-spota kao tehnologije, a približava video-priči, koju rekonstruira, rekomponira i rekontekstualizira pjesnički diskurs, pa stoga dakle niti plan priče ovdje ne figurira samostalno. Diskurs ne da fabulaciji osamostaljenje, pa čak i ondje gdje fabulacija uzima viÅ”e maha i gotovo prijeti (kao npr. u Tko je sve zec i ā€žbio sam nekadā€œ), ona se ā€žrežeā€œ metajezičnim implikacijama, indicirajući svijest o tome da se ne damo zavesti jeftinim padom u doslovnost ili dnevnu anegdotalnost. No, paradoks je u tome Å”to jezik iskazujući i proizvodeći zgodu nudi sada sa svoje strane određeni patos zgode, koja ā€žvraćajući seā€œ natrag u druÅ”tveni areal postaje moguća. Takva strategija analogna je crtiću, pa stoga nije ni čudo Å”to neke pjesme izgledaju kao da su ā€žprepisaniā€œ crtići. Međutim u tome, kao i ranije spomenutom motivskom repertoaru, krije se jedan od bitnih generativnih kodova ovoga pjesniÅ”tva: strast za ekologijom. Da bi se to evidentiralo MaleÅ” ne rabi ideoloÅ”ke, esejističko-znansivene fabulacije, denotativne iskaze, protestne angažmane, itd. kao Å”to ćemo to susresti u suvremenomu njemačkomu pjesniÅ”tvu, koje tematizira horizintnost ekoloÅ”ke krize ā€“ kao npr. u pjesmi W. BƤchlera Nachtleben: Ich weiƟ nicht was heute in der Luft liegt? ā€“ te nastavlja motivom zapadnih Gota, Huna, nove dubine, itd. ā€“ dakle riječ je o književnoj retorici katastrofe. Naprotiv, u MaleÅ”a je riječ upravo o ā€žcrtićimaā€œ, gdje sami motivi ā€žpričajuā€œ nazočnoŔću, a ne parlandostilom (H. Kƶrte), o potrebi za drukčijom prefiguracijom svijeta. Oni MaleÅ”u ujedno služe da upozori na to ā€žkako nas stvari gledajuā€œ, koja pjesma stoji na početku zbirke i, premda toga ničim ne iskazuje, u stanovitu je smislu programska pjesma zbirke. Ta je pjesma zapravo jedna ā€žilustracijaā€œ delokaliziranosti koja svoje reperkusije ima i u dislociranosti lirskog subjekta, i ne bi se bezostatno moglo tvrditi je li patos tog subjekta s ove ili s one strane, sa strane, naime, sentimenta, ili pak sa strane ironije. Ako je do ekoloÅ”ke pozicije, onda je on na obje strane. A Å”to je najčeŔće bez efekta, to nije njegova stvar; to je općenito slabost književnosti kao takve.

Nasuprot esteticističkoj praksi modernizma, tehnoloÅ”ko-idustrijskom mitu ili optimizmu instrumentalizirane racionalnosti, MaleÅ”ova lirika ā€žkraja lirikeā€œ ukazuje da ono Å”to je modernističko pjesniÅ”tvo i njegova gnoseoloÅ”ka ā€žpratiljaā€œ smatrala apokalipličkim koje priječi mogućnosti transcendensa, a dolazilo je obično izvan ā€žnedužnaā€œ subjekta, koji je stoga uglavnom bio patiens koji optužuje sav ostatak svijeta, sada ako i dolazi do toga, dolazi, naime, podjednako i iz sfere sama subjekta. Nego, MaleÅ”u je viÅ”e stalo da pokaže najezdu predmetnosti koja se ravna logikom strategije dislociranosti, a Å”to se ne mora uvijek i samo tragično i apokaliptično shvaćati, već može biti, najčeŔće, zabavno, veselo i trenutno, a potom dolazi novi optimizam ili tragizam, oslobođen mitskog patosa neponovljivosti. Sve je proizvodno, često i proizvoljno, jednakovrijedno i trenutno. Stoga se dakle ne restituira nutarnjost samo velikim metafizičkim arealima, budući da su jedino oni dostojni antropoloÅ”ke veličine čovjekova poslanja, nego se nutarnjost restituira tako Å”to se svjedoči o nemogućnosti njene trajne rekompozicije, u smislu (sve)obuhvatne cjeline. Modernistički su mitovi, naime, već davno izgubili čak i motivsko-mitotvoračku snagu, a nekmoli životnu energiju. MaleÅ”u je, dakle, stalo do deziluzije varljivih iluzija, bilo da se one tiču egzistencijalnih, druÅ”tvenih, ili pak kulturnih, tehničkih, ili naposljetku književnih stratuma, u smislu njihove depatetizacije a ne angažmana jamačno.

Ono Å”to ova zbirka donosi kao zanimljivi novitet jest njena formativna razina, o kojoj će se pisati u drukčijem kontekstu, ali je napomenuti organizaciju slobodna stiha u potpunoj nestrofičnosti, pa je načelo organizacije ā€“ slaganja sintaktičko-semantičkih slojeva.

Cvjetko Milanja