I u svojoj najnovijoj knjizi pjesama, Plast igala, Dinko Telećan čitateljima nudi mjesto razlike u odnosu na ostatak mlađe hrvatske pjesničke scene, i to ponajprije upornim inzistiranjem na opreci tradicionalno – suvremeno. I kad je, primjerice, riječ o modernim sadržajima u tradicionalnim izražajnim okvirima, i stilističkim skokovima – od stihovnih minijatura do mini poema. Telećan ogoljuje, reducira, pa i opkoračuje, riječi, rečenice kako bi iz njihove (ne)vidljivosti izvukao esenciju. U stihovima traži sklad i iskonsku muzikalnost, ali njegov lirski putnik stalno mijenja perspektive, mjesta, preobražava se, skače kroz vrijeme…

Uz sveprisutne različite kulturološke utjecaje, u ovoj su zbirci izraženiji i egzistencijalni toposi. Kao pjesnik, Dinko Telećan istinski proživljava muku svijeta, angažirano bode u mjesta za koja smatra da moraju biti označena: od makro „robova“, sedam milijardi u nebo vapijućih usta, do mikro „Hrvata“, odnosno, prema Maruninoj recepturi, obračuna sa „svojima“.

Ivan Herceg

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dinko Telećan autor je više pjesničkih knjiga i nagrađivani prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika. Njegova poezija razlikuje se od poezije mlađe pjesničke scene u Hrvatskoj, jer riječ je o pjesniku koji povezuje tradiciju i suvremeno. No važno je istaknuti da njegovo poimanje tradicije nije postmodernističko, a niti tradicionalističko. Tradicija postaje izvor spoznaje, njeno poznavanje omogućuje igru jezikom, formom, a uostalom, kako i sam autor ističe, upravo igra jezikom, istraživanje njegovih mogućnosti i traganje za jednom jedinom riječi, je ono što čini bit pjesnikovanja. Stoga nije slučajno da nova zbirka pjesama Plast igala započinje pjesmom „rečenica o rečenici“ u kojoj se traži jedna riječ „koja božanski uporno sebe taji“. Uostalom, ako je odustala od svog uzvišenog cilja, koji je smisao poezije, pita se pjesnik u pjesmi „zaključna“: „što su rečenice/ koje ne spašavaju narode i svijet/ ili barem jedno prestravljeno dijete“. No istovremeno, pjesnik ipak traži odmak, pa u pjesmi „pokornička“ blago ironizira svaku pomisao na tzv. više ciljeve: „sjetim se da sam smiješan/ barem kao Aleksandar Makedonski“.

Kako je istaknuo u jednom intervjuu, Dinko Telećan žudi za re-sakralizacijom, za viđenjem poezije kao spoznaje, a pritom odbija ironiju i svaku postmodernističku negaciju smisla. Stoga nije slučajno da su nerijetko njegove pjesme inspirirane istočnjačkom poezijom. U pjesmi „smjerovi“ on sintetizira svoje viđenje Zapada, Sjevera, Istoka i Juga. I dok je Zapad „samouvjereno mucanje/ plitki krtičnjaci u koje ubacuje se sumpor govora“, „Istok je miris od kojeg ne vidi se mjesec/ sunce od kojeg odjeća izgara u trenu“. Putopisni motivi koje nalazimo u gotovo svim zbirkama ovog autora, prisutni su i u novoj knjizi, a nomadsko se afirmira i u pjesmi posvećenoj umrlom pjesniku romske nacionalnosti, Kasumu Cani. U toj pjesmi nalazimo afirmaciju „bezdomnog roda“, ali i radost koju je, pjevajući, taj pjesnik emanirao. U pjesmi „makovo zrno“ riječ je o slavljenju života, o spajanju bića s oceanom, o nestajanju granica između unutarnjeg i vanjskog, o prožimanju s prirodom. Riječ je i o izuzetno muzikalnoj pjesmi, a treba istaknuti kako u zbirci nalazimo pjesme koje i jesu prije svega utemeljene na eufoniji, na igri riječima, zvukovima (npr. pjesma „dišuća“, „dva“). No ipak čini se da autor ovaj puta ne ostaje u sferi intertekstualnosti, već se bavi i egzistencijalnim: ratovima, kapitalizmom, siromaštvom, nacionalizmom. U pjesmi „pogodbena“ suprotstavlja bivanje u svijetu liberalnog kapitalizma i s druge strane, život „izoliran od vrijednosti vremena“. U pjesmi „rađalačka“ spominje se opreka stvarna obala – začarani most metafore. Upravo u tom procijepu između denotativnog i konotativnog značenja, odvija se prostor poezije pjesnika kao homo ludensa. No ipak čini se da autor bezuspješno pokušava ukrotiti jezik, jer on mu uvijek izmiče, „odupire se mojoj štednji“ (pjesma „prosvjed jezika“).

No ipak izbora nema, jer čovječanstvo se svelo na „korisne i uslužne štakore“ (pjesma „robovi“), a sloboda je nešto što se i ne spominje, obična odbačena „ljuštura školjke“. U pjesmi „pismo i san“ supostavlja san kao irealnost i pismo kao utopljenost u surovu javu. Zanimljivi su stihovi: „olovka je igla koja sanja/ da zašiva raskomadana tijela“. Pisanje kao da želi imati svrhu izvan sebe, kao da se njime želi barem malo „popraviti svijet“. No u pjesmi „zimska brda“ ipak se naglašava i samopriznanje konformističnosti lirskog subjekta: ma kako on želio doživjeti sav taj bol svijeta, glad, predgrađa, ipak uvijek postoji svijest o toploj sobi koja ga čeka i zbog koje nije jednak onima o kojima piše. To priznanje je iznimno pošteno, jer se time izbjegava mistifikacija i zapravo se jasno naznačuju podjele u društvima, koje postoje i koje se barem pisanjem pokušavaju potkopati. U Plastu igala nalazimo i niz pjesama u kojima se tematizira božansko: tako je ironično prikazan nekad slavni bog Zeus, kojeg sada okružuje „stručna šutnja knjiških moljaca“, a u pjesmi „isusova“ kritički se progovara o tzv. idolima spilje. Bog je danas, u suvremenoj teoriji, sveden na Drugost, a time se pretvara u običan ispražnjen znak. O tome govori izvrsna „ pjesma o Drugom“ u kojoj pjesnik ponovo heretički pledira na govor o Jednom, Prvom. Uostalom, i zavičaj o kojem pjesnik piše, nije vezan uz mjesto odrastanja i rođenja, već uz sto onkraj vremena, zavičaj je „iskoračiv iz zbivanja vida“. Ono što se čini posebnim u knjizi Plast igala je upravo povezivanje pjesama koje kao da su mogle nastati bilo gdje, jer vezane su uz neke daleke civilizacije, spominjanje notornih kulturoloških toposa ili su pak inspirirane Lorcinom poezijom (npr. pjesma “odsutnik“), a neke od njih sasvim su vezane uz pojedinačno iskustvo jezika i svijeta (pjesma „Hrvati“). Neki su ciklusi vezani uz stilske figure (npr. ciklus „Opkoračenja“). No istaknula bih kako su najzanimljivije pjesme upravo one u posljednjem ciklusu „Zavještaji“ jer u njima se povezuje iskustvo jezika iskustvo svijeta, pojedinačno i univerzalno, u njima se pjesnik otvara i progovara o sebi, svojim iluzijama, odmaknutostima od vjere i primicanjima k vjeri (npr. pjesma „k Buddhi“). Upravo taj ciklus kao da jasno naznačuje i smjer kojim će se Dinko Telećan razvijati kao pjesnik.

Darija Žilić, Kolo