#
#

Lente prikazuju redni broj na listi najčitanijih naslova koja obuhvaća razdoblje od pokretanja projekta BEK 2001. godine do jučerašnjeg dana, a odnosi se na sve objavljene naslove. U rubrici Najčitaniji naslovi ponuđene su i druge liste najčitanijih naslova koje obuhvaćaju ograničeno vremensko razdoblje i/ili pojedine vrste naslova (kao što su, primjerice, prozni, pjesnički, esejistički itd.).

Zatvori obavijest ×
Pleši, Modesty, pleši
147
Darija Žilić

Pleši, Modesty, pleši

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 5467
Preuzimanja 1022
Ukupno 6490
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Pjesma „Gola i svezana“ kao da otključava zaporku pozicioniranja lirskoga glasa koji se kroz knjigu čitatelju obraća u „hibridnom“ obliku monodijaloga. Iako star koliko i Alkibijadov stalker i oralni filozof, Sokrat, i sâm fikcionaliziran u glasu pedagoga koji je poučavao one koje J. D. Faubion naziva „etičkim drugima“, monodijalog je središnji oblik literarnog iskaza kojega je, osamdesetih, Linda Hutcheon, označila „narcističkim pripovijedanjem“.

Glas Modesty, koja je lutajući/a vokalizator(ica) i fokalizator(ica) autorskog pisma Darije Žilić, gol & svezan, smješten je u govoru kojega, efektom zrcala, prozvodi veliki Drugi. Drugim riječima, djelatni prostor autopoiesisa ili samokreacije, hrabro ekvilibrira između mogućih primarnih mjesta otuđenja (veliki Drugi koji je razuman dok mu se razum piše s R) i onih produktivnog narcizma koji je gotovo efektom grude niz padinu pokrenuo kolo postmoderne, a koji se ovdje, zagledan sam u sebe, obraća nama.

Činjenica alijenacije koju čitamo u stihovima koji govore o sprezi i pukotinama između tijela i zabrana („Nakon blagdana“), o praznini službenom politikom opljačkanih… tepajmo malo besramnim tatima… postindustrijskih gradova koji su, u povijesti koja nije prošla gotovo paradigmatski trajno „sanduci puni olova“, o državama kojima „ne treba tepati“, jer „one su osvetile svoje zemlje i ostavile pločnike za zbunjene dječake i bolesnike“, spretnošću autorice i učinkom zrcala kroz koje ona zapravo tekstom prolazi u svijet objektiviziranog i drugog Ja, pretvara se u lirsko slavlje pounutrenja svega što, ako ostane neizgovoreno, može dovesti do prsnuća.

Ne samo knjige, već i bića koje ju, autorizirajući njezin sadržaj licem kojega, posredovano koliko je to apsolutno nužno, prinosi čitatelju i nudi se tijelu njegovih interpretacija, s punom odgovornošću potpisuje.

Monodijaloški autopoiesis čitamo ponajbolje u pjesmama „Povratna karta“ u kojoj „Modesty“ činovnički besprijekorno i građanski odgovorno kupuje kartu-za-nekud, i to povratnu, da bi je, netom kupljenu, vratila onome iza šaltera koji će joj reći: „Samo vi zadržite kartu / tamo voze vlakovi u svim terminima“. A ona će baš tada, jer poznaje ono ti u ja, onu nju u sebi, ono etičko drugo… odlučiti.

U istome tonu glasna je i pjesma „Ovnovi“ koja se tijelu događa na strunjači u nikad dostatno ventiliranom hramu postkomunističkog testosterona (u teretani). Samokreacija se možda najintimnije čita u stihovima: „Udahni i pusti neka sjenke inja i gomolja/ prospu se i rastvore tvoje unutrašnje vrtove/ A srce, koje je godinama skupljalo gorčinu,/ neka se odmori pod blagim dodirom/ nečije smirene ruke.“

Ta hrabra, spretna i literarno sugestibilna igra monodijaloga i autopoeze, pravi je dragulj ove knjige. Toliko je dojmljiv da čitatelj koji stremi objektivnosti prikaza, bez straha od površnosti autorici treba oprostiti manje uspješne i pomalo pretenciozne dijelove koji ponavljaju potrošene mantre svih post-ova. One u kojima nalazimo tvrdnje „nema središta svijeta“ (doduše, ovaj stih izvlači nastavak koji zaigrano „zna“ da je „zemlja… usvojeno dijete pop pjevačice“), „riječi su postale stvari“…

Nikola Petković, Novi list