Knjiga Početne koordinate Monike Herceg (1990) čvrsto je koncipirana i iznimno dobro izvedena poetska zbirka. Njome se autorica upušta u avanturu promišljanja i ispisivanja događaja i osoba vezanih uz tematiku vlastitog porijekla, iznova gradeći iz pjesme u pjesmu vlastiti, fluktuirajući identitet, koji se od ishodišta neprestance mijenja u prostoru i vremenu, ali istovremeno se kreće po pravilnim putanjama životnih ciklusa, kako autorica sama navodi: generacijama čuvamo tajnu / da ptice zapravo ne umiru / s prvom južinom / u njima ožive sunčeve pjege / koje ih vrate na početne / koordinate. Polazeći tako od vlastitih iskustava iz djetinjstva, porodice ili zavičaja, ona govori i o općim, a toliko suvremenim iskustvima kao što su izbjeglištvo, u opreci s bijegom, rat ili smrt.

Smrt je svakako jedna od centralnih osi oko kojih se okreću tekstualni planeti ove knjige, međutim ne smrt kao konačno stanje, pesimistički kraj, nego kao dio stalnih kružnih životnih procesa, u skladu s cikličkom koncepcijom koju si je autorica odredila. Sitne smrti ‒ kako ih autorica na jednome mjestu imenuje ‒ nezaštićenih životinjica, kao što su zmije, ptice ili zečevi, tako simboliziraju čovjeka općenito kao krhko i potrošivo, ali i nastavljajuće biće, istovremeno nježno i okrutno, kao što je i sama stvarnost koja ga određuje.

U tom smislu naslovi i podnaslovi ciklusa „Zmijske smrti (Podrijetlo)“, „Ptičje smrti (Bijeg)“, „Mačje smrti (Izbjeglištvo)“, „Zečje smrti (Povratak)“ u suglasju su sa svakim koncizno napisanim i izbrušenim stihom u ovoj zbirci, a narativnost tekstova ‒ jer narativnost je naprimjereniji način za iskazivanje promjena, gibanja i kruženja ‒ nadograđena je sjajnim pjesničkim slikama, navedimo još jednu od njih: a Kata je nosila munju pod srcem / koje je preskakalo / kao pokvarena igračka, dok naslov Početne koordinate zaokružuje dojam da je riječ o duboko promišljenoj, proživljenoj i ispisanoj knjizi. Njome Monika Herceg, možemo to već sada reći, zauzima čvrste i istaknute koordinate u suvremenom hrvatskom pjesničkom korpusu, a i šire.

Slađan Lipovec, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Autorica piše veristički precizno, ekspresionistički dojmljivo, a posebno mi se važnim i začudnim čini prepletanje ljudskog i životinjskog svijeta, koje se ostvaruje na metaforičkom polju. Nastaju hibridni oblici, slike koje pokazuju kako je ta dva svijeta gotovo nemoguće razdijeliti, pa kod čitatelja može nastati i neugoda zbog jakih prizora u kojima se čini da je riječ o bajci, šamanističkoj poemi, fantazijskoj priči u kojoj ne postoje jasne granice između svjetova. I sam prostor šume posve je personificiran, pa začuđuje način na koji šuma komunicira s čovjekom.

Darija Žilić, Vijenac