Ante Peterlić kultna je osoba povijesti kinematografije – obično ga nazivaju ocem i osnivačem filmologije u Hrvatskoj, a jedan ga je bivši student u novinskom oproštaju nazvao majkom hrvatskog filma. Karizmatičan predavač, briljantan esejist i omiljeno lice s TV-ekrana (i to u vrijeme kada je televizija bila uvjerljivo najutjecajniji medij), redatelj Slučajnog života, glavni urednik Filmske enciklopedije i nepokolebljivi zaštitnik umjetnosti, kulture i novih generacija, Ante Peterlić je svojim doktoratom otvorio neke nove putove na hrvatskim sveučilištima. Taj je doktorat pred vama, prerađen je u knjigu 1976. i sada je prvi put legalno predstavljen u digitalnoj eri, a obranjen je daleke 1974. godine pod mentorstvom već tada glasovite profesorice povijesti umjetnosti Vere Horvat Pintarić.

I kojom se temom mladi doktorand i komparatist Peterlić odlučio pozabaviti? Dakako, jednom od temeljnih tema čitavog medija filma i čitave filmske umjetnosti. To je za njega bilo tipično, volio je postavljati temelje i graditi infrastrukturu proučavanja filma, kako bi njegovi učenici, diplomanti, magistranti ili doktorandi (Turković, Majcen, Kukuljica, Marković, Pavičić, Kragić, Paulus…) mogli nastaviti svojim putem u proučavanju i promociji najljepše umjetnosti 20. stoljeća. Film je, dakle, jedan od medija ključno vezanih uz vrijeme, a za razliku od glazbe i kazališta, zasnovan je na fiksiranom zapisu koji tim vremenom manipulira veoma precizno, utječući uvijek istim, stvarnim vremenskim podražajima na gledateljev subjektivni osjećaj vremena.

Glazba na srodan način tretira vrijeme rijetko, samo tamo gdje se zapis glazbe (na gramofonskoj ploči, CD-u ili bilo kojem drugom mediju) tretira kao djelo, a uglavnom je vrijeme u glazbi ipak fleksibilna kategorija, pa ovisi o interpretativnom stilu ili raspoloženju izvođača, odnosno o reakcijama publike. Raspriča li se neki konj na koncertu klasične glazbe ili jazza, umjetnik ima pravo prekinuti s izvedbom i mrko pogledati izgrednika, ili mu reći dvije-tri tople riječi (tako je radio Peterlićev glazbeni suradnik Boško Petrović, primjerice), a ako netko priča u kino-dvorani samo ga drugi gledatelji mogu ukoriti. Glumci s platna nisu stvarno prisutni, koliko god nam izgledali blizu, i neće moći reagirati, a redatelj se može samo nadati da će njegov film svojom privlačnošću spriječiti izgrede, prikovavši gledatelja uz sebe.

Poznavatelji filmološke tradicije ili čitatelji Peterlićevih knjiga prepoznat će da je dio ovog materijala Peterlić kasnije razradio i uključio i u čuvene Osnove teorije filma, no ova je knjiga samostalna cjelina, starija od čuvenog teorijskog udžbenika, veoma uspješan pokušaj da se objasni pojam i priroda filmskog vremena. Dakako, većina je čitatelja ovog izdanja rođena nakon što je knjiga objavljena, neki su rođeni čak i nakon što je kod Peterlića doktorirao zahvalni potpisnik ovih redaka, tako da nema sumnje da će neke stvari biti manje jasne nego što su bile originalnim čitateljima, te da će neke stvari potpuno drugačije izgledati iz perspektive novije teorije filma i novijih filmskih gibanja. No, kao što ljubitelji drugih umjetnosti imaju svoje Aristotele, Goethee, Feathere ili Barthesove, kojima će se uvijek vraćati, tako se i mi ljubitelji filma uvijek vraćamo svojim klasicima, od kojih je Ante Peterlić u nas svakako i neupitno najveći.

Dakako, postavši od učenika prijatelj, vjerojatno sam malko pristran kada govorim o Anti, no zavirite li u broj posthumnih izdanja njegovih knjiga doći ćete do zanimljivog zaključka: njegovim preranim odlaskom mnogi su shvatili koliko nam je važan, i njegovi tekstovi i knjige najednom su postali još dragocjeniji i zanimljiviji, čemu je dokaz i ova besplatna elektronička knjiga. S obzirom da se tako snažno skretanje pažnje na cjelokupni opus pokojnika skoro nikada ne događa, a pogotovo se ne događa kao renesansa interesa koja traje petnaestak godina nakon smrti tog autora stručnih knjiga, imam razloga za zadovoljstvo: objektivna stvarnost daje dobre argumente za utemeljenost moje trajne fascinacije Peterlićevim životom i djelom.

Nikica Gilić, u Zagrebu, 2022.