Već desetu godinu održavaju se Pjesnički susreti u Drenovcima. Zamišljeni su i izvođeni kao svojevrsna otvorena scena dolazaka hrvatskih pjesnika, osobito pozorno upućena onima koji su na kakav način vezani Slavonijom. Pjesnici koji su dolazili u Drenovce u tih devet dosadašnjih susreta uvijek su posjećivali niz škola drenovačkoga bližeg, danas županij­skoga okružja vukovarsko srijemskog, prostora. Potom su središnjim mjestom okupljanja nastupali na drenovačkoj ve­likoj pjesničkoj večeri, gdje je svake godine dodjeljivana i na­grada za životno djelo stvaralaštva u poljima poezije. Ta je nagrada Visoka žuta žita uručena do ove 1998. devetorici autora, a od 1995. dobila je i paralelnu pratnju u dodjeljiva­nju nagrade za najbolju zbirku pjesama protekle godine od­nosno za zbirku objelodanjenu između dvaju susreta. Ta je nagrada nazvana imenom koje inače nosi domaćinska insti­tucija Pjesničkih susreta – Duhovno hrašće. Napokon, zami­sli označavanja stvaralačkih vrijednosti, dosada utjelovljene u dvije nagrade, onu za životno djelo i onu za zbirku pjesama godine, od 1997. su godine dobile i treću paralelu u dodje­ljivanju nagrade za tzv. “prvu zbirku” odnosno za mlađe au­tore koji dosada nisu objelodanili cjelovitu samostalnu knji­gu.

1997. nagrada se za životno djelo po prvi puta dodjelju­je autoru koji nije “slavonske krvi”, velikanu hrvatskoga pjes­ništva – Slavku Mihaliću, nagrada se za zbirku godine dodje­ljuje baranjskome Osječaninu, postmodernome pjesniku Delimiru Rešickome, a nagrada za “prvu” zbirku, odnosno rukopisnu zbirku – Vinkovčanki Marijani Radmilović. Dok se prve dvije nagrade sastoje od statueta izrađenih skulptorskom rukom Dejana Durakovića, potonja se nagrada sastoji u objelodanjivanju knjige pobjedničkoga rukopisa. Taj je ru­kopis, ovom knjigom koju, štovani čitatelji, držite u ruci, napokon stigao itekako zasluženoj recepciji.

Knjiga Marijane Radmilović, naslovljena Portreti nepo­znatih žena, nosi svoj izravni protolektirski odnos spram književnoga djela Mare Švel Gamiršek. Valja odmah istaknuti kako u tome naslovnome odnosu, jer je ova zbirka pjesama istoga naslova kao i najpoznatija autorska zbirka proza Mare Švel, nema ničega prigodnoga, premda se takva primisao nadaje svima koji će primajući ovu knjigu u ruku znati da je up­ravo 1997. u sastavu Pjesničkih susreta u Drenovcima pokre­nuta i energija stručno-znanstvenoga promišljanja utjelovlje­na prve godine skupom o upravo Mari Švel Gamiršek.

Naslovom a potom i sadržajem zbirka se pjesama Mari­jane Radmilović pokazuje kao neotradicijska osjetljivost. Mo­glo bi se ustvrditi da je ova zbirka baš indikatorom neotradicijske osjetljivosti. Ona, naime, upućuje i na takvu baštinsku osjetljivost mlade slavonske književnosti (poznatija iz nedav­nih knjiga upravo Delimira Rešickoga, iz poetsko-prozne knjige također Vinkovčanke Vlaste Markasović, iz knjiga pje­sama Požežanke Lane Derkač, Osječanke Kornelije Pandžić, dvomedijske dakle likovno-pjesničke mape Anđelka Mrkonjića, iz složene i hit-prozne knjige Julijane Matanović…), ali upućuje i na svoju osobitu osjetljivost za baštinjenje snažnih popkulturnih znakova slavonskoga kraja (složenu bliskost vinkovačkim glazbenim skupinama, stripovcu i postmodernome likovnjaku Dubravku Matakoviću, filmskome multi-medijskome autoru Osječaninu Ivanu Faktoru ili Brođaninu takve likovnosti Ivanu Šeremetu…). Premda se iz ovdje izlo­ženih poetičkih i estetskih bliskosti s vrlo različitim autorima i stvaralačkim tijekovima već dade naslutiti pismenost više­struke sofistikacije, možda je ipak i izravno napomenuti: nije poezija Marijane Radmilović smještena “samo” u kakve “slavonične” korelacije, dapače je njezina osjetljivost za subjek­tnu zagubljenost i razložnost, melankolijsku blagost, urbanitet, erotiku putovanja crnicom ali i noćnom slikom – pro­žetom bjelinom, i uzoritu ritmičnost stiha – uvjerljivo nadostavljanje na jednu drugu baštinu – hrvatsko postmoderno pjesništvo osamdesetih… Danijel Dragojević, Zvonko Maković, Quorum… Knjiga je Marijane R. dobrodošla “krugu sla­vonskih pjesnikinja” (kako ga imenuje kritičarka Sanja Jukić) odnosno polju plodnoga slavonskoga hrvatskog pjesništva.

Goran Rem

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Slavonija 90-ih prostor je snažno pogođen ratom i potrebom zabilježiti dobro, umjetnošću zapamtili osjećaj tjelesne i duhovne borbe. Upravo je poezija bila (i jest) jedan od najčešćih načina ekspliciranju takve emocije. Tih se godina u ovom prostoru pjesničkim tekstovima javilo nekoliko autorica što su formirale svojevrsni krug slavonskih pjesnikinja o kojemu je u Reviji već bilo pisano, a kojemu pripadaju: Tea Gikić, Kornelija Pandžić, Lana Derkač, Sanja Šimić, Marijana Radmilović.

Vinkovčanka Marijana Radmilović ime je koje se 1997. javilo uz drenovačku tradiciju pjesničkih susreta koji već deset godina prate kontinuitet hrvatske poetske produkcije, posebice one slavonske. Manifestacija Pjesnički susreti u Drenovcima osim što prezentira, i vrednuje tu vrstu stvaralaštva dodjeljujući nagrade za životno djelo, za najbolju zbirku pjesama u protekloj godini, a od 1997. i nagradu za prvu samostalnu zbirku pjesama. Posljednje spomenulo priznanje te je 1997. dodijeljeno poetskom prvozapisu Marijane Radmilović koji se za nagradu. 1998. godine pojavio kao knjiga – Portreti nepoznatih žena. Tko je iole upućen u slavonsku književnu proizvodnju, dosjetit će se istonaslovljene zbirke proza Mare Švel-Gamiršek (čijem je djelu iste, 1997., posvećen stručno-znanstveni skup u sklopu drenovačke manifestacije). Prepisani naslov citatna je uputa na njegovo prvobitno značenje, odnosno, na resemantizaciju unutar novoga konteksta. Žena kao subjekt u prozi Mare Švel identificirana je, s jedne strane, kao neprilagođena, ali pasivna članica patrijarhalne obitelji, a s druge, kao žena koja na različite načine pokušava narušiti te patrijarhalne stereotipe, dok “nepoznate žene” u poeziji Marijane Radmilović nisu u sukobu s konvencionalnim društvenim poretkom, nisu uopće nužno žene, već su bića bez spola i osobnosti koja s ogromnim naporom nastoje konstituirati svoj duhovni i tjelesni identitet, locirati se u vremenu i prostoru (što naravno, ne uspijevaju).

Kompozicijski ustroj zbirke čine četiri ciklusa: Lica ulica i lažnih ubojica, Bijela paralela, Lijepo pismo i Na nekom drugom mjestu. Kriterije povezivanja pjesama u svakom pojedinom ciklusu teško je jasno utvrditi, ali je moguće identificirati ih kao varijantu “radijalnog tipa povezanosti” (“ključni tekst kao centar oko kojega se razmještaju periferni tekstovi”). Taj se vid veze ovdje ostvaruje kao odnos svojevrsne semantičke jezgre i njenih tekstnih razgranatosti pri čemu nema izravne smislene zavisnosti među raspršenim jedinicama teksta, ali postoji globalna zaokupljenost istim kategorijama (egzistencijalnim, emocionalnim, socijalnim). Tako bi se u prvom ciklusu temeljnom mogla prepoznati opsjednutost kategorijama ŽIVOT/SMRT, u BIJELOJ PARALELI krhki se subjekt pokušava spoznati u izlomljenim, nedefiniranim prostornim i vremenskim prostranstvima, u LIJEPOM PISMU arhetipska se tema – LJUBAV otkriva, u postmodernom ozračju, kao komunikacijski kod, dok se u posljednjem ciklusu upire u (ne)granicu sna i jave, prostora i ne-prostora. vremena i nevremena. Ovako grubo naznačene “teme” ne ostaju zaustavljene u pojedinačnim ciklusima, već se prelijevaju u interakcijskim potragama za(ne)dokučivim pouzdanim smislom.

Vizualno, pjesme su, uglavnom, kratke, često plošno organizirane s obzirom na djelomična, ponajviše semantička zrcaljenja unutar njih (pjesma “Bijela paralela”, primjerice, prelomljena je zrcalnim odrazom prvoga stiha u sredini pjesme kako bi se naglasila suprotnost prvoga i drugoga dijela teksta; isti postupak primijenjen je u pjesmi “Raspelo”, ali s drugom svrhom –naglasiti dosljedno razvijanje ideje naznačene u prvom dijelu pjesme). Pjesma koja se duljinom razlikuje od ostalih – “Dobro došli, gospodine inkasatoru”, usložnjava se izrazitom dijalogističnošću, a instanca kojoj se lirski subjekt obraća, otkrivena je već u naslovu. Kasnije se tekst razvija kao dijalog, nagovor, sugestija, molba, monološka digresija, ponavljanje, implicirajući emocionalno angažiran iskaz čiji su vrhunac i ishodište stihovi: “… povedite me u vaš stvarni svijet,/ovdje je tako bezbolno, vidite…”. Distinkcija u njima skrivena sažima žudnju za odlaskom u prostor autentičnog postojanja, otkriva subjekt čiji je identitet izgubljen u svijetu “kolača, bombona, zabranjenog voća”, u svijetu gdje je sve “bezbolno, vješto oslikano, puno poklona, puno prijatelja“, drugim riječima, u svijetu lažnih vrijednosti, površnog esteticizma, “lakog jezika” . Ovdje se neizbježno nameče analogija tetoviranja i književnog (umjetničkog) stvaranja o kojoj je govorio Peter Sloterdijk reinterpretirajući ideju o tetoviranju Huga Balla. Po njemu, svaki je individuum bjelina koja se boja utiskivanjem slika, doživljaja, vanjskih podražaja, formirajući identitet. Samo utiskivanje, tj. tetoviranje vanjskih znakova nije dostatno da bi taj identitet postao cjelovit, unikatan, da bi njegov jezik postao književnost. Obilje znakova koji se roje u prostoru individue zaklanjaju njezinu autentičnost pa se stoga javlja “potreba za razotkrivanjem autentičnih tetoviranja”. Odnosno, “tamo gdje vlada novograđansko brbljanje, nastaje glad za esencijalnim znakovima, za krvavim gravurama i vatrenim žigovima egzistencije.” (P, Sloterdijk) Glad za autentičnim jezikom, koju je prepoznati kao light-motiv poezije Marijane Radmilović, prezentira se i kao slabost jezika, nedostatnost ili čak nemoć prenijeti jezikom realni intenzitet osjećaja, biti odraz duše. Nadomjestak, odnosno, jamac autentičnog doživljaja (p)ostaje tijelo (“Dobardolazak”: “… sve što je potrebno/od sada pa nadalje/za proučavanje sjena, /zasjenjenja,/u dobrim dolascima, radosnim,/i rupu u podu, za plimu/kada nam dođe na vrh,/a ne možemo izgovoriti/jer je u tijelu/i još stvarnija…”). Tijelo je u ovoj poeziji polazište svega, svake čovjekove manifestacije. Tijelom se spoznaje svijet i formiraju se različiti oblici komunikacije. Tijelo, kao izvor svake spoznaje, samo je jedini vjerodostojni vid komunikacije za razliku od krhkoga jezika (“Erotska pjesma”: “… Naša tijela, pisaljke/bez praha. Jezik bez glasa…” ili u pjesmi “Kiša”: “… a ja sam tumač/i rado bih sveo sve jezike/na jednu gipkost bez puno truda…”).

Zanimljive su relacije naslova i pripadajućih tekstova – naslovi su početni stihovi (“Vrata”, “Svake zime”. “Na kraju krajeva”…), metonimijski korelativi (“Raspelo”, “Maketa”, “Lažni trgovci”…), zasebni tekstni signali koji s tekstom pjesme pripadaju istom nadređenom kontekstu (“Kada”, “Willkommen”, “Anastazija”…). Sintaksa je, u naizgled dugim rečenicama, reducirana, iskidana, odraz je umnoženog subjekta, njegovih nesustavnih, beznadnih, transtekstualnih lutanja u potrazi za identitetom (“Ali”: “… Iz tvog modrog trbuha izlijeću noćni leptiri. / U mojoj utrobi okamenjene školjke, lome se i zveče/… Posječene, životinje bježe iz moje utrobe, ne žele umrijeti… / Ali, gdje se bude moje životinje izvan mene, / na hladnom, toplom, tvrdom, u čijoj kući, snu?”).

Pjesme su zaokupljene arhetipskim temama – život, smrt, Bog, ljubav. Religija nema konvencionalno kulturologijsko značenje, “Bog ne vidi uvijek i svuda”, a anđeli su “lakrdijaši” koji nemaju rešickijevsku prozračnost, dobrohotnost, nježnost… Apokaliptični prizori ne rađaju dobre anđele, već one koji obitavali “s druge strane odrona” sa “zmijolikim plesačima” – pale anđele čiji je smijeh prijeteći, groteskan, nadmoćan… No, prostori bez Boga impliciraju njegovo postojanje u simboličnim prizorima nevinosti (“Dječak spava”), čime se ostvaruje iskonski antagonizam dobra i zla kojemu su pravo prebivalište dubine čovjekova bića.

Na početku teksta spomenula sam reflektiranje prostora Slavonije u poeziji slavonskih pjesnikinja pa tako i u pjesništvu Marijane Rađmilović. Nije to banalno prepisivanje slavonskih krajolika i ratnih zbivanja. Poezija o kojoj je ovdje riječ prepričava stihom, ritmom i neizgovorenim slavonsku tugu genetski ukorijenjenu, dosljednu, prenosi kolektivnu tragediju ljudi i prostora čitljivu posredno u tragovima svakodnevnog i iracionalnog istodobno (“Svake zime”: “Čekamo nevidljivog ubojicu/da dojezdi na svojoj besmrtnoj raketi/kao vještica dobra vila šapne što nas čeka/da prestane spuštanje rolete/iz korijena straha u korijen straha/presađivanje…”).

Egzistencijalne kategorije ŽIVOT/SMRT relativiziraju se dovođenjem na istu razinu – prave opozicije zapravo nema, smrt se ogleda u životu i obrnuto, tj. “Na kraju krajeva… je svaka točka početna bjelina.”

Ljubav u konvencionalnom smislu eksplicitno se odbacuje ironijskim odmakom spram izravnog ljubavnog iskaza i njegovih tradicionalnih konotacija (“Raspelo”: “Voljet ću te/kao svaka prava žena/iza jednostavne, tihe kuće bijelih prozora/što uljuljkuju svjetlost/i čitav prostor čulnoga/u trivijalnost i ravnodušnost naše vječne ljubavi”). U ovoj je poeziji ljubav ono što se ne izgovara, odnosno, ljubav je komunikacijski medij (u vremenu krize neposredne komunikacije) koji može funkcionirati  samo ako se potisne duboko u jezik (do samog odricanja od verbalnog iskaza), ako se posluži indirektnim znakovima, točnije, tjelesnim odnosom koji će “legitimirati sam sebe” (N. Luhman), biti najautentičniji prijenosnik informacija (“Čuvam te”: “Moja je koža genetski prilagođena,/naučit će te i naučit će te napamet.” ili u pjesmi “Kao”: “Zaokružili smo cijeli Život/u ovom nenastanjivom trenutku/što guta sva sjedanja i okolnosti/ i rasprskava se u orgazmu.”).

Subjekt s kojim se susrećemo u pjesmama Marijane R. rasut u kaotičnom vremenu i prostoru, neprestano se pokušava prepoznati, uspostaviti kronologiju, prisvojiti mjesto kojemu će pripadati i koje će pripadati njemu (“Maketa”). Što je veća njegova žudnja dokinuti rasap identiteta, to je jasnija apsurdnost te žudnje. Njegov život uopće nije NJEGOV  – tek je surogat Života “instaliran u međuprostore” (“Vrata”). Sjećanje kao svjedok prošlosti, kontinuiteta, samo je iluzorna povijest, niz istrganih fragmenata, anti-sjećanje (“Kada”). Urbani prostor nameće se kao mjesto otuđenja i samootuđenja subjekta (“Tu”: “Uzimam samo platinaste sjene/rasvjeta i buka me ne zanimaju./U dobrom slučaju, nisam tu.”) koji se uporno “premješta i sabire iz vremena u vrijeme”, budi se uvijek “na nekom drugom mjestu”, egzistira u raspuklinama odsutnosti i sna,tišine i bjeline (dakle, ne-vremena i ne-prostora) – kategorija pomoću kojih se paradoksalno pokušava uspostaviti suvisla stvarnost.

Strukturiranost pjesama Marijane Radmilović, tematski i motivski ustroj otkrivaju oslanjanje na poetske modele 80-ih zadane tekstovima pjesnika vezanih uz QUORUM (Gorana Rema, Delimira Rešickog, Zvonka Makovica…). Njezina poezija zavodi ljepotom jezika, “melankolijskom blagošću”(G. Rem), erotičnom nježnošću… Posve je jasno kako pripada književnosti koja “govori o vatrenim znakovima duše”, o “egzistencijalnim tetoviranjima” što “stoje na skrovitim mjestima… na slijepoj točki duše, na nepristupačnim rubovima” čije će tragove i značenja otkrivati svaki čitatelj u skladu s osobnim čitalačkim i životnim iskustvom.

Sanja Jukić, Književna revija